LIČNO DOSTOJANSTVO JE MJERA TUĐEG ODNOSA

Piše: Mitar Šušić

„Mi ćemo sarađivati i sa budućom Vladom, ukoliko ista bude dijelila naše interese i vrijednosti“ – izjavila je Karen Medoks, ambasadorka Ujedinjenog kraljevstva u Crnoj Gori podgoričkim Vijestima, na početku 2022. godine.

Zaista, ovo je jedan novi nivo diplomatske prakse i uvažavanja zemlje domaćina, koji u tako ogoljenoj varijanti nije bio poznat ni za vrijeme kolonijalne uprave tog kraljevstva širom planete. Čak i kada su afrička i azijska djeca u britanskim kolonijama ostavljala živote na plantažama prvih industrijskih giganata, britanska diplomatija je imala mnogo mekši rječnik, pun kitnjastih ideja – širenja slobode, izvoza demokratije i ljudskih prava. Čak i kad su NATO bombe ubijale djecu u Srbiji i Avganistanu, bilo je to, bar u očima globalne anestezirane javnosti, pravdano navodnom zaštitom nekih većih ideala.

Danas je ta epoha foliranja završena. Izgleda da su još od Libije 2011. godine, svjetski žandari procijenili da je čovječanstvo dovoljno otupjelo na nepravdu, da više ni formalni privid pravde nije potreban, da bi se bez povoda izvršila agresija na neki narod. Očigledno je globalizovani poredak sile i moći, u sopstvenim očima, dosegao tu potrebnu snagu da pred čitavim svijetom i čovječanstvom zagledanim u oltar novog doba – frižider, prizna – više se ne moramo skrivati. Kakva demokratija i ljudska prava, naivčine nedostojne? Samo naš ineteres je jedina mjera vaših prava, niža raso! Kakav vaš progres i reforme pravosuđa? Samo naš interes je vaša pravda! Kakva poglavlja i pristupanje? Pristupite da cjelivate skut i ruku, pa možda poživite!
Zato, ni za napad na Libiju, ni za sve kasnije agresije, zapadna ideologija nije ni sopstvenoj javnosti ni zemljama na koje je stavila šapu, čak ni nudila kitnjaste fraze o slobodi i demokratiji. Samo se kaže – naš je interes. Klekni.

Ali i za klečanje treba dvoje. Naš (mili) narod nema iskustva sa kolonijalnom diplomatijom. Nikad nismo imali kolonije i robove niti kod kuće, niti na istoku ili zapadu, a trudili smo se da se od kolonizatora sa obje strane odbranimo i sačuvamo ono za šta smo smatrali da je vrijedno čuvanja, što je često rezultiralo nediplomatskim akcijama u borbi za slobodu. Ali imamo, na našu nesreću, dosta iskustva u unutrašnjim sukobima, pa je do skoro zapadnoj diplomatiji bilo veoma lako da jedan dio naroda zavodi šarenim lažama demokratije i ljudskih prava, usmjeravajući njihovu mržnju prema „neprosvijećenoj“ braći koja su, izgleda instiktivno, prepoznavala latinska dobročinstva kao obmanu sa zadnjim namjerama.

Međutim, ovaj novi, vulgarni pristup zapadne diplomatije, ova ogoljena sila i ponižavanje našeg naroda otvorenim postavljanjem tuđinskog interesa na pijedestal naših vrijednosti, mora dobiti drugačiji odgovor. Možda se može oprostiti onim državnicima koji su, u svoje vrijeme, pred bombarderima i tenkovima, pokušali u pregovorima sa agresorom da kupe vrijeme. Može se oprostiti i pristajanje na fizičku okupaciju, ako to spašava živote i čuva dostojanstvo i pravo na vlastiti sistem vrijednosti. Ali zahtjev da ponizno i šutljivo kleknemo pred sistemom vrijednosti sile i interesom nepravde, ako bude ispunjen, lišava nas prava da se zovemo ljudima, bićima sa Božjim obličjem i Njegovim namjesnicima na zemlji. Zahtjev da univerzalne moralne i etičke vrijednosti, duboko ukorijenjene u našem narodu, odbacimo, a da prihvatimo životinjsku ideologiju sa primjesama satanističkog duha, mora biti prezren i odbačen u startu.

Jer, i današnjim svjetskim moćnicima, koji nas preko svojih ispostava nastoje ovako poniziti, jednoga dana će prsti ruke čovječije napisati na okrečenom zidu riječi: MENE, MENE, TEKEL, UFARSIN, baš kao i vavalinskom caru Valtasaru na vrhuncu moći, a noć uoči smrti. Do tada, mi moramo pružati duhovni otpor okupaciji, jer sve dok budemo zadržavali elementarno dostojanstvo, lično, državno i nacionalno, možemo se nadati slobodi i pravdi.