NOŠONOŠA

Bećir Vuković

Istorija je, uglavnom, lažna, sa skrivenim stranama uglavnom važnim, koje su posledica djelovanja vladara uglavnom perverznih…

Engleski kralj Henri VIII rođen je u Griniču – ublizu opservatorije – u proljeće kad sve proleće 1491. a skojisao u Londonu 1547.

Elem, čim je iskoračio na presto, ne časeći, oženio se udovom svog brata, Katarinom Aragonskom.

Prvi Henrijev ministar, glavom kardinal Tomas Volsi imao je skoro potpunu pol. moć. Duhom nemirni Henri VIII, a je zadnjicom zajahao stolucu prestola, zatražio je razvod od Katarine kako bi se oženio drugom draganom (?).

Ali papa Kliment takođe VIII odbio je da poništi brak, što je ovu drugu Stolicu baš skupo koštalo…

I ministar Volsi gubi svoju stolicu budući da u procesu sa papom nije uspeo da ikoliko pomogne kralju. Dok jednom ne svane drugom ne mrkne. I novi ministar, čuveni Tomas Kromvel, započeo je revoluciju 1532. kada je i odlučeno da bi Engleska trebalo da se odvoji od Rima.

Što je istovremeno i značilo da je Henri dobio pravo da se i drugi put oženi.

Novi nadbiskup oglasio je na sva zvona poništenje prvog braka. Ubrzo se, kroz dva – tri mjeseca, rodila i princeza Elizabeta I.

Henriju bijaše preostalo samo da organizuje i ustanovi prirodu nove nezavisne crkve, i posveti se čarima zaljubljene dragane. (Prvoj ženi bijaše već odrubio glavu…)

Na kraju i reputacija čoveka od knjige iščezla je ko izmaglica uz jelašje, i zamenjena je glasom da je čovek krvi. Je li kratak ili podugačak put od mastila do krvi samo onaj odozgo zna…

I mnogi drugi okitili su trgove na vešalima zato što su odbili da prihvate novu – vlast, što će reći i – novu crkvu. Među njima ljuljao se na konopcu i sv. Tomas Mor…

Ali, kako smo gore i nagovijestili, našu priču osnažujemo i pričom koja je poznata samo onoj skrivenoj strani istorije. Naime, Henri VIII nije samo poznat po reformi engleske – crkve, nego i po reformi – nužnika.

Učeni bi rekli, Henri VIII prvi je u istoriji Imperije uspostavio granice jedne nove crkve, i pomjerio granice nužnika.

Dekretom, sa trajnim zakonodavnim karakterom, Henri VIII uveo je u praksu nošenje – noše – za njim.

Gdje god bi po Kraljevstvu išao ekstremno gojazni Henri, u stopu za njim išao je i nošonoša sa nošom…

Nosač noše nosio je i titulu – nošonoša.

Smatralo se da je – nošonoša – najgori posao u istoriji. Ko je smatra. Smatrali su redom svi izvan Kraljevstva u kojem sunce ne zalazi.

Nošonoša je svuda za kraljem nosio nošu, odnosno „pokretni toalet“, i naramak peškira i salveti, lavorić mlake vode, i pumpicu sa sapunicom, i motkicu sa kudeljicom indijskog pamuka na jednoj strani.

Nošonoša je morao znati šta je toga dana Henri VIII kusao, i pomno je pratio kad dolazi trenutak – pražnjenja crijeva – njegovog veličanstva (beležeći prvi grč na zajapurenom licu), strogo vodeći računa da ne – urani – ili – zakasni – sa poslom, odnosno, brisanjem i doterivanjem zadnjice.

Jedan od – nošonoša – postao je i premijer Engleske.

Naime, radi se o DŽonu Stjuartu, a njegov izvanredno skrojeni spomenik od crvenog škotskog mermera, i danas dominira na platou ispred Engleskog Parlamenta.

Vodiči ovovekovnih evropskih parlamentaraca ne ustručavaju se da im najplastičnije prenesu svaki detalj priče o slavnom nošonoši. Pri tome koristeći najprecizniji jezik gestikulacija i setove i setove gestova…

Ispod kamenih čizmica G – dina Stjuarta uklesana je i titula – nošonoša.

Titula – nošonoša – održala se na engleskom dvoru sve do 20. vijeka. Kako nalazimo u ‘Britanici’ titula je ukinuta tek 1901. godine.

Elem, ni Englezi skroz na skroz ne drže do tradicije, ali iz ove priče da se zaključiti da je brisanje tuđih zadnjica, ipak ostalo u krugu ove velike i ponosne nacije…

(Priču ostavljamo otvorenom, i svaki čitač može da podesi svoju priču prema prilikama našeg vremena, i sam crta naše nošonoše, i njihove gospare.

Ali i docrta razliku, jer ovdašnje nošonoše brišu tuđe zadnjice spuštenog nosa…)