KNJIŽARA NA STOČNOJ PIJACI

Piše: Bećir Vuković

Beskućnik sa pepelom u kovrdžavoj kosi, sa okom prevučenim beličastom opnom, prodaje prašnjave knjige koje staro znanje skriše…

U naše dane ne zna se čija je sudbina gorča, ili beskućnika ili knjige. Na Stočnoj pijaci istu kuću dijele i knjige i beskućnik. Knjiga se prosije kroz biblioteku na buvljaku. I tek onda ulazi u pakao…

Po bespuću biblioteke jedva sam pregazio do knjižara u ritama. Umiješ li da čitaš. Ne umijem, brate…

Ja sam duša prokleta, brate…

Jesi li ti književni kritičar. Jesam, brate. Gdje živiš. Na smetlištu, brate. Pošto su ti „Jadnici“. Ne prodajem „Jadnike“, to je za izlog, brate.

Ne budi stidljiv, brate, pregazi ovamo kroz smeće i knjige, pa biraj brate, vidim da si načitan…

(Sjetimo se jedne karikature: na brdu knjiga stoji književni kritičar…)

Ko je književni kritičar u našim prilikama.

To je ljudsko biće koje se kao i svako drugo ljudsko biće hvali da ga je teško zadovoljiti, pošto se niko ne trudi da ga zadovolji. Uistinu, ovo se ne odnosi na kritičare lepšeg pola.

Sad sam ovdje, brate…

Posjetite pravu knjižaru, bez krova, ispod zvezdanog neba; uđite u knjižaru na Stočnoj pijaci, i osjetite tjelesni ukus čistilišta…

Tako, pročeprkajte štapom ili kišobranom – i iščeprkajte svetih spisa, vječitih kalendara, kataloga, bajki, memoara, putopisa…

Evo, batko i „Etnogenezofobija – prilog kritici velikosrpstva“ Sava Brkovića, i „Crvena Hrvatska“ Štedimlijina, i „Tragom popa Dukljamina“, i Čirgićeva gramatika, i Mirine pjesme o Titu i gerili…

Okačeno sunce iznad svijeta, obasjava trulež literature….

Biti u knjižari a ne ukrasti barem jednu rečenicu, prosto je nemoguće. Bog se ne troši u sumnjama, već u vjeri…

„Vjerujem da sam tačno citirao…“

Posjetite knjižaru na Stočnoj pijaci sa lijeve strane na putu za grad Tuzi.

Na naslovnoj strani novinčine „Pobjeda“ koju je nakupac zabio u džep na donjem dijelu pogurene tjelesine, krupnim slovima piše da su potpisali ugovor – dogovor BANU i DANU. Što u prevodu na Čirgićev starovaroški znači: Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti i Dukljanska akademija nauka i imjetnosti.

„U Dukljanskoj akademiji Bošnjačka akademija ima iskrenog prijatelja“, istakao je – a ko bi drugi – trostruki akademik Šerbo Rastoder, donosi Rožaje Free Press, a prenosi i Gradska TV Podgorica, i „Pobjeda“.

Insan Šerbo Rastoder je potpisao saradnju ispred Bošnjačke i ispred Dukljanske akademije, što je kuriozitet. Što je i veliko bogatstvo zaključuje autor teksta u Rožaje Free Press – u.

„Nalazimo se u veoma složenom trenutku istorijskog razvoja kada se ponovo povampiruju velikodržavni klerofašistički projekti, i u tom kontekstu je značajno potpisivanje sporazuma…“

(Zašto dvije akademije nemaju – mudah – da promumucaju o kojem se klerofašističkom i velikodržavnom projektu radi. A znamo da ispod skuta misle na Srbiju, i Srpski svet…)

A šta je sa CANU.

Zašto CANU nije potpisala saradnju sa BANU i DANU. Po čemu se CANU razlikuje od DANU i BANU. Budući da su im Statuti i jezički i formalno usaglašeni, zašto izostaje potpis CANU.

„Ovo je dokaz da DANU i BANU, kao i druge akademije sa kojima već imamo potpisane sporazume, mogu da rade globalno na objedinjavanju akademske pameti za dobro sredina u kojima djeluju…“, itd.

Šta kažeš, batko, na ovu bistrinu: globalno da rade na objedinjavanju pameti na lokalnom novou…

Ne mogu sve razdžavidžati, batko, evo častim tu istoriju, ne mogu je, batko, više vući po džakovima. Dvije godine se vucaram po pjaci sa tom istorijom, i niko ruku da pruži. Baksuz mi je, batko, ta istorija. I korice joj otpale, i listine poistadale….

Poštovani publikume, evo vam jedno pitanje u vezi bilo kojeg jezika pod lukom nebeskim.

Je li moguće da neko – prvi put – čuje za maternji jezik – tek u pedesetoj godini..?

Sporazum BANU i DANU je „protiv svih anticivilizacijskih tokova na ovim prostorima“. Gornje pitanje o jeziku tako se lepo uklapa u „anticivilizacijske tokove“ koji stoje u sporazumu BANU i DANU.

Tek na hajvanskoj pijaci na pravi način raščitavate istoriju naroda koji izmišlja besmislice, i idole koji se raspadaju, i projekte kvazikulture…

I psihološke tekstove o nečistim nagonima…

Pored knjižare zaarlaukaše dva kepeca mlateći se šipkama. Treće, sa strane od krivih borova, pritrča i gvožđem mlati po glavi ono manje. Onda grinuše krupne ženetine sa srebrnim zubalima.

(Nijedan pisac nije opisao kako će umrijeti. Beskućnik je opisao. Neko je uporedio beskućnika i monaha…)

Iz milijarde informacija koje kruže oko uvenule Edenske jabuke – zelene zemljine kugle – izdvajamo jednu koja vam neće trebati….

Danas London ima više beskućnika nego što Crna Gora ima stanovnika.

Da ne bi bili beskućnici, Crnogorci odlaze u svijet…

Ko bi mi vjerovao da sam na Stočnoj pijaci za 1 evro kupio „Manekene“ Bruna Šulca…

(Kakav je položaj knjige, takav je položaj i kulture. A kakva je kultura, takvo je i carstvo. Tako…)