Oni su preživjeli 9 dana u tunelu pod bombama, po njima su snimljena „Lepa sela“

U 97 metara ovog kratkog tunela stala je jedinstvena ratna drama kakvu samo život može da režira. Ovi ljudi pili su mokraću da bi preživjeli, izranjavani, pod kišom metaka i bombi izdržali su tu devet dana. Živi su i Kuriru ekskluzivno kazuju istinu o septembarskim danima ’92. u tunelu Brodar kraj Višegrada koji bijahu potka za kultni film „Lijepa sela lijepo gore“.

„Ja ti ne bih ušla u taj tunel kod drekavca ni za karton vinjaka“, „Daj čika Velji bonu“, „Mnogo je, kume“, „Srbin viljuškom boc, a Švabo rukama“… nema toga ko ne zna bar jednu repliku iz „Lijepih sela“. Ali malo ko zna kakva je stvarna priča na osnovu koje nasta ovaj antiratni film i umjetničko viđenje države u kojoj smo rođeni, a koja se krvavo raspala. Snimanje filma počelo je prije ravno 30 ljeta u tunelu kraj Prijepolja, a mi smo u onom pravom, s ljudima koji ne glume i koji 33 godine kasnije – plaču. Ovo je istina o Brodaru ’92.

Višegrad. Krećemo iz hotela kraj čuvene ćuprije Mehmed-paše Sokolovića. Lijeva strana Drine, promiče hidroelektrana „Višegrad“. Vitalno važna još od 1989, kad je podigoše. U to ratno doba posebno. Put vodi ka Goraždu. Tuneli ko krampom da su kopani kroz stijene. Svaki put kad prođemo ovuda, djeca u nevjerici gledaju. Na sedmom kilometru od Višegrada most. Skrećemo pa preko Drine na put za Rudo. Tu na ušću Lima u Drinu zapravo je jezero. Pogled puca na raj. Milina. Smaragdna voda probija kanjon. Ko bi rekao da je ova ljepota, ova Drina, toliko života odnela kroz vjekove, ratove.

Na 150-200 metara od mosta tunel Brodar. Baš pod njim Lim ulazi u Drinu. I kao da je baš za filmsku scenografiju pravljen. Nema stena za prokopavanje. Reklo bi se tunel gdje mu nužda nije. Pa još lijepo izbetoniran, s terasicama na njemu već zasraslim u drveće. Te ’92. bile su čiste. „Partizanski put 1990“, stoji nad ulazom. Ispod, prema reci, još je ostataka radničkih baraka iz te ’90. Napraviše ga da zaustave odranjanje kamenja.

Unutra – vrijeme stalo. Rupe od metaka, granata, gelera… Čađavi svodovi i strane… Pa čak i trag u asfaltu od oklopnog vozila. Ni 30 godina od kraja rata bar asfalt nije presvučen.

Desno, od izlaza ka Rudom, trobojke i spomen-ploče kazuju da su ovde stradala četvorica vojnika Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), zvanično Druge podrinjske lake pešadijske brigade VRS. Ali i doktorka i medicinska sestra, koje su bile u vozilu doma zdravlja jasno obeleženom crvenim krstovima. I za čije ubistvo niko nije odgovarao!

Idemo dalje, vratićemo se sledećeg jutra. Rudo. Prvo udara na dom zdravlja „Dr Stojana i Ljubica“, nazvan po ove dve stradalnice. U samom centru mestašca još stoji spomenik Prvoj proleterskoj brigadi. Svi smo morali znati za 21. decembar 1941. Malo niže, palima u poslednjem ratu. A zidovi njima posvećene spomen-sobe puni slika izgubljene mladosti. Tu su i neki junaci naše priče. Na spratu – muzej Prve proleterske! Dočekuje nas kartonski Tito u prirodnoj veličini. Glava mu pada.

Kad ovdje slave njegovi poštovaoci, iznesu ga ispred. I dune vjetar, pade Tito, a oni ništa, ja sam ga spašavao – smije se Mirko Stanić, čelnik Boračke organizacije Rudo.

U restoranu nas čekaju Žarko Toković i Tatjana Marinković. Veče već pada. Slike, dokumenta, suze… Priča koju ćemo tek ispričati. I u kojoj će još njih biti. Toliko teška da naš vazda opušteni vozač Vlado, kad smo se po mrkloj noći vraćali za Višegrad, baš pred Brodarom izusti:

– Strah me je da prođem kroz tunel.

U hotelu soba s pogledom na ćupriju. San neće na oči – jezivo huči Drina. Ujutro – spomen-soba u Višegradu. Slika i prilika Dejtona i BiH. Fotografije ne samo stradalih Višegrađana, već i onih iz Sarajeva i okoline, čije su se porodice morale pokupiti ’95. Čije su i kosti prenosili. Ali nedostaje jedan iz naše priče – Stevan Panić.

I pravac – Brodar! Tog septembra ’92. krenula je ofanziva Armije BiH na području opština Višegrad i Rudo. Brodar je bila vitalna raskrsnica. Tunel, most i okolina među posljednjim linijama odbrane Višegrada i hidroelektrane koje su držali Srbi.

Na klupu kraj mene sjeda Mikailo Šimšić. Vidno nervozan. Nepovjerljiv. Najmlađi u tunelu smrti. Imao je tek 21 ljeto.

– Dobili smo naređenje da čuvamo most da se neprijatelj ne bi prebacivao. Noć prije bili smo u brdu, s desne strane odavde, prema mostu, gdje su bili tenk i dva minobacača. Devetog septembra ujutro naređenje je da dođemo u tunel, sedmorica nas. Imamo automatske puške i mitraljez. Kad smo ušli, nikoga nije bilo u tunelu – priča Šimšić, a pali cigaru za cigarom, pa veli:

– Muslimani su se noćima čamcima prebacivali na ovu stranu, pa napali naše gore, četvorica su poginula. Naši su ostavili samohotku, dva minobacača. Neprijatelj nas je okružio, popeo se i na tunel.

U tunel ulaze iz Višegradske brigade i vojnici Slađan Simić (24) iz sela Jagodina, koji će poslužiti za lik Dragana Bjelogrlića u „Lijepim selima“, Vladan Gavrilović (26), Novak Arsić (26) iz Veletova, kao i dobrovoljci Milovan Lučić (28) iz Užica s drugom Stevanom Panićem (28) iz Male Krsne i Stanko Maćašev (33) iz Lazarevca. Maćašev će nas nekoliko dana kasnije ugostiti u svom domu.

– Ja sam vam ratni profiter. Vidite moj profit – smije se dok grli suprugu Ranku, koju je oktobra ’93, nakon 15 mjeseci ratovanja, poveo sa sobom kući.

– Bio je 21. juni ’92, autobusom užičke „Rakete“ dolazim do graničnog prelaza Vardište. Ne ide se dalje, puca se. Ali vozač, otac petoro djece, odjednom kaže: „Kad si ti stisnuo da ideš, ja te vozim.“ I sami idemo. Kod Dobruna trojica upadaju s puškama – priča nam Maćašev.

Jedan od njih je Novak Arsić, sudbina će ih vezati u tunelu. Sljedećeg dana upoznat će Slađana Simića, u čijoj će kući živjeti:

– Slađanova majka Joka mi je sve prala.

Početak je septembra ’92.

– Tri puta smo se vraćali od Goražda. Pričalo se da Milošević nije dao da ga uzmemo. Poslije trećeg puta ostala je silna ekipa i tehnika kod Brodara. I zovu nas iz interventne čete 8 uveče da krenemo, već iskuljali muslimani iz Goražda, okružili naše, koje treba spasavati. Uvijek smo išli gdje je najgušće, Slađan Simić vođa, ja zamjenik. S prvim mrakom krenemo starim putem. Noću stižemo na tunel. Malo iznad – naša samohotka, a još iznad, na Meremišlju, naši – kazuje Maćašev, pa napravi grimasu:

– Ovo je vjerovatno velika greška, moja i Slađanova – jezero, čujemo vesla, stanemo i gledamo, ali dolje duboko. Grupa muslimana nas je tad obišla i došla iza leđa. Da smo tu čekali… I naši gore su popustili. Srećom, momak na samohotki Goran Rađen, poginuo je mučenik kasnije, izvukao je sistem za paljenje i onesposobio je prije nego što su pobjegli. Da to nije uradio, ne znam šta bi s nama bilo, jer su muslimani zauzeli taj položaj.

Tad je određena sudbina i Vladanu Gavriloviću, koji je sa svojom ekipom trebalo da se vrati u Višegrad.

– Moli me da pitam njegovog komandanta da pređe u našu četu. Pitam, kaže: „Ćanko, tako me zovu, nije problem“ – veli, pa nastavlja:

– Tog 8. septembra uveče u tunelu su dva naša kamiona s municijom. Kad smo ušli ujutro, s jednog FAP-a skidamo desetak sanduka od po dvije i po hiljade metaka. Imali smo i puške, zolje… Odlaze kamioni prema Rudom, jedan i po vodu. Mi se već tučemo, neprijatelj na tunelu. Kad se kamion s vodom vraćao, kod tunela prije našeg, gađaju ga, dvojica ginu, jedan ostaje bez noge.

Slađan je, veli, prvi teško ranjen, čaura od municije pogađa ga ispod srca. Preko radio-stanice traže pomoć. Višegrađani su daleko, a na pola puta prema Rudu je Setihovo, gdje je Ruđanska brigada VRS – Četvrta podrinjska laka pješadijska.

Na donjoj strani tunela, prema mostu, Šimšić i Arsić:

– Prišunjao se jedan, šiknuo im bombu. Novaku ode noga, Mikailu zubi i ode radio-stanica, „rupovka“.

Šimšić nam pokazuje gdje je bomba pala.

– Šutnuo sam tu bombu, pa ispalio rafal – s kraja tunela će, a Maćašev će ispričati:

– Tog što ih je ranio ubili smo snajperom, sjenku smo mu pratili. Pokušavali su tijelo da izvuku, dva dana borbe oko tijela.

Prva u pomoć stiže „lada niva“ DZ „Rudo“, kako će reći svi koji su je vidjeli, jasno obilježena crvenim krstovima. U njoj su dr Stojana Joјović (32) i medicinska sestra Ljubica Kastratović (45). Vozač je najvjerovatnije Branislav Paponjak (38) iz Rudog, s kojim sjeda i dobrovoljac iz Prijepolja Slavoljub Bubanja (30).

– Stojana je otišla na položaj, nije dolazila kući, jer je jedina bila neudata doktorica u DZ „Rudo“, pa je bilo da ona ide jer nema porodicu. Zvali su je da pređe u Priboj, da se skloni – odbila je, nije htjela da napusti položaje. Bila je baš čovjek – reći će nam Vida Kostić, sestra dr Joјović.

A babica Ljubica Kastratović će, kako nam priča njena kćerka Tatjana Marinković, prvi put na položaj otići u subotu, 5. septembra ’92, u Setihovo. Odatle 9. septembra kreću ka Brodaru.

– Muslimani su na njih zapucali već od Strmice, ispod Setihova – priča kćerka.

Kad je „niva“ prilazila tunelu, bili su pod paljbom.

– Sanitet je bio s lijeve strane kad iz tunela gledaš prema Rudom, pod stijenom, na 15 metara od ulaza. Jedini sam pritrčao do suvozačkih vrata, na tom sjedištu je bio Brane. Izvukli smo ga. Meci su padali ko kiša. Dobismo obojica po uvetu. I Bubanju smo izvukli. One su bile pozadi, ali ih nisam vidio – kaže Maćašev, koji se sjeća:

– Brane je bio u papučama, spadaju, šutira ih. Nije prošlo tri-četiri minuta kako smo ušli, a Braće će: „Doktorica i sestra!“ Krenemo ponovo, ali udari RB (ručni bacač) u zadnji točak „nive“. Ode sve! Mogli smo možda odmah da ih izvučemo, samo da smo znali. A kako su poginule, nisam vidio. Al’ u onoj „nivi“ niko živ nije mogao ostati.

I muslimani su je, veli, noću izvukli što nisu vidjeli, jer su se povukli unutra kad su ih gađali zoljama.

A Šimšić će nam pred tunelom, s lijeve strane iz pravca Ruda, pokazati udolinu:

– Ovdje, u kanalu, bilo je mitraljesko gnijezdo, kad su poginule doktorica i bolničarka.

Tu, pored tunela, pokazuje nam slike Marinkovićeva, bila je kamena ploča ispod koje su navodno zakopane. To joj je rekla jedna od tri zarobljene Srpkinje koje su muslimani dovodili pred tunel. Nijedna više nije među živima.

– Milka iz Bursića mi je kazala da su im rekli: „Ovdje leže dvije vaše četnikuše, ako ih neko bude tražio, da znate da su ovdje zakopane.“

– Ovdje su, bolan, bile zakopane – Šimšić će kraj tunela.

– Kako niste čuli kad su zakopavane – Ljubičina će kćerka.

– Nismo mogli čuti, bili smo na sredini tunela – veli.

– Jesu li bacali maminu glavu u tunel da se igraju lopte s vama – plače.

– Nisu – on će, a i ostala trojica – glave nije bilo.

– Šesti, sedmi dan pošalju po jednoj od tih žena kovertu: „Otvori, otvori“, viču. Plava, nije bila zalijepljena, čini mi se obrva ili oko unutra nutra. Brzo sam je gurnuo nogom, plašio sam se da nije bomba. Glavu nisu bacali, niti sam to kad izjavio – kaže Maćašev, pa dodaje:

– Nema šanse da su kod tunela bile zakopane. Tu sam svaki dan bacao bombe.

Dolaskom „nive“ u tunelu su devetorica. I već imaju prvu žrtvu.

– Nesretnika Lučića udari snajper posred srca – Maćašev će, a Šimšić:

– Zvali smo ga Džaja, dotrčao je do sredine tunela i pao mrtav.

Ruđanin Žarko Toković je u Strgačini, na desetak kilometara od Brodara ka Rudom, prebacivao vojsku preko mosta kad mu javljaju da ide po ranjenika na Brodar. Vozio je oklopni kamion, nazvali su ga „Čarli“.

– To je stari FAP-13, na koji su stavili pet tona lima, skroz opšiven, samo mali prorez naprijed da vidiš da voziš – priča Toković, koji je sa 23 godine završio u tunelu.

A imao je sasvim druge planove. I važeću vizu za Australiju da ide kod strica. I posao i prebivalište u Beogradu.

– Kad je rat počeo, bio sam i odjavljen iz vojnog odsjeka u Rudom. Ali nisam mogao da ostavim sve, došao sam kući praktično kao dobrovoljac – priča.

Stojana je otišla na položaj, nije dolazila kući, jer je jedina bila neudata doktorica u DZ „Rudo“, pa je bilo da ona ide jer nema porodicu. Zvali su je da pređe u Priboj, da se skloni – odbila je, nije htjela da napusti položaje. Bila je baš čovjek – reći će nam Vida Kostić, sestra dr Joјović.

A babica Ljubica Kastratović će, kako nam priča njena kćerka Tatjana Marinković, prvi put na položaj otići u subotu, 5. septembra ’92, u Setihovo. Odatle 9. septembra kreću ka Brodaru.

– Muslimani su na njih zapucali već od Strmice, ispod Setihova – priča kćerka.

Kad je „niva“ prilazila tunelu, bili su pod paljbom.

– Sanitet je bio s lijeve strane kad iz tunela gledaš prema Rudom, pod stijenom, na 15 metara od ulaza. Jedini sam pritrčao do suvozačkih vrata, na tom sjedištu je bio Brane. Izvukli smo ga. Meci su padali kao kiša. Dobismo obojica po uvetu. I Bubanju smo izvukli. One su bile pozadi, ali ih nisam vidio – kaže Maćašev, koji se sjeća:

– Brane je bio u papučama, spadaju, šutira ih. Nije prošlo tri-četiri minuta otkako smo ušli, a Braće će: „Doktorica i sestra!“ Krenemo ponovo, ali udari RB (ručni bacač) u zadnji točak „nive“. Ode sve! Mogli smo možda odmah da ih izvučemo, samo da smo znali. A kako su poginule, nisam vidio. Ali u onoj „nivi“ niko živ nije mogao ostati.

I muslimani su je, veli, noću izvukli što nisu vidjeli, jer su se povukli unutra kad su ih gađali zoljama.

A Šimšić će nam pred tunelom, s lijeve strane iz pravca Ruda, pokazati udolinu:

– Ovdje, u kanalu, bilo je mitraljesko gnijezdo, kad su poginule doktorica i bolničarka.

Tu, pored tunela, pokazuje nam slike Marinkovićeva, bila je kamena ploča ispod koje su navodno zakopane. To joj je rekla jedna od tri zarobljene Srpkinje koje su muslimani dovodili pred tunel. Nijedna više nije među živima.

– Milka iz Bursića mi je kazala da su im rekli: „Ovdje leže dvije vaše četnikuše, ako ih neko bude tražio, da znate da su ovdje zakopane.“

– Ovdje su, bolan, bile zakopane – Šimšić će kraj tunela.

– Kako niste čuli kad su zakopavane – Ljubičina će kćerka.

– Nismo mogli čuti, bili smo na sredini tunela – veli.

– Jesu li bacali maminu glavu u tunel da se igraju lopte s vama – plače.

– Nisu – on će, a i ostala trojica – glave nije bilo.

– Šesti, sedmi dan pošalju po jednoj od tih žena kovertu: „Otvori, otvori“, viču. Plava, nije bila zalijepljena, čini mi se obrva ili oko unutra. Brzo sam je gurnuo nogom, plašio sam se da nije bomba. Glavu nisu bacali, niti sam to kad izjavio – kaže Maćašev, pa dodaje:

– Nema šanse da su kod tunela bile zakopane. Tu sam svaki dan bacao bombe.

Dolaskom „nive“ u tunelu su devetorica. I već imaju prvu žrtvu.

– Nesretnika Lučića udari snajper posred srca – Maćašev će, a Šimšić:

– Zvali smo ga Džaja, dotrčao je do sredine tunela i pao mrtav.

Ruđanin Žarko Toković je u Strgačini, na desetak kilometara od Brodara ka Rudom, prebacivao vojsku preko mosta kad mu javljaju da ide po ranjenika na Brodar. Vozio je oklopni kamion, nazvali su ga „Čarli“.

– To je stari FAP-13, na koji su stavili pet tona lima, skroz opšiven, samo mali prorez naprijed da vidiš da voziš – priča Toković, koji je sa 23 godine završio u tunelu.

A imao je sasvim druge planove. I važeću vizu za Australiju da ide kod strica. I posao i prebivalište u Beogradu.

– Kad je rat počeo, bio sam i odjavljen iz vojnog odsjeka u Rudom. Ali nisam mogao da ostavim sve, došao sam kući praktično kao dobrovoljac – priča.

Na mjesto suvozača je Sreten Božović iz Božovića (24). Već su tog jutra bili na Brodaru, dostavili im hranu – konzerve.

– Od Strmice smo prošli veliki, pa manji tunel i na 4 km do Brodara već su zapucali na nas. Ispred tunela izrešetana „niva“, kroz otvor nismo mogli vidjeti ima li neko u njoj – priča nam Božović, s kojim se nalazimo u Pribojskoj Banji, dok će Toković kazati:

– Crveni krst i na krovu i sa strane „nive“. Izbušena, rupa do rupe. Da sam znao da je neko unutra, mogao sam je ugurati u tunel. Pokušao sam u tunelu da okrenem kamion, da izađemo. Međutim, sve gume izbušene, oklop je samo legao i nikud nisam mogao.

Pokazuje nam tragove lima u asfaltu. I upravo ih je, saglasni su svi, spasio poprečeni kamion kroz koji nije mogao metak.

– Uletjeli smo usred borbe, već više ranjenih. Slađan ima veliki podliv ispod pazuha, Slavoljubu metak izbio nekoliko zuba, krv lije. Sipaju s obje strane. Povrijeđeno mi je koljeno i rame, Novaku raznijeta noga, podvezali smo je. Ali tri-četiri dana poslije živ čovjek nesnosno smrdi, gangrena – priča Toković, dok Božović veli da dižu ploče sa odvodnih kanala tunela te prave zaklone.

Ovo je konačni bilans u tunelu – 11, od kojih je jedan već mrtav. U startu pada dogovor – nema predaje.

– Preko megafona viče, predstavio se kao kapetan Sejdić (Ahmet Sejdić, komandant Prve višegradske brigade Armije BiH, prim. nov.), da se predamo, bićemo razmijenjeni. Ne! Mučili bi nas. Na kraju krajeva, i da se ubijemo, da se predamo – nikako – veli Božović.

Pakao je i dan i noć.

– Suzavci, bombe, pogledajte – tunel je kao sito. Ranila me bomba, imam u sebi još 25 gelera, od glave do pete. Pipnite, gvožđe – pokazuje nam zglob na šaci, ispod kože kotrlja se loptica.

Tokovića je treći-četvrti dan pogodio rikošet u leđa, gdje još stoji.

– Drugi dan su nabacali daske, oplate od baraka, gume… na izlaz prema mostu, da nam ga skroz zatvore. Ispustimo naftu, Slavoljub zapali neki šinjel i baci na to. Izgore sve, osta pola metra kamenja – priča Božović, pa su krpe stavljali na usta, glavu spuštali bliže asfaltu gdje je promaja vukla, da bi mogli disati.

– Slavoljub mi je od ploča napravio ispred kamiona grudobran da mogu pucati. Kad je bubnuo iz ručnog bacača u ono kamenje, puklo me je u nos i to su mi ova tri ožiljka – pokazuje Toković.

Prvih nekoliko dana borbe po cijeli dan. Imao je i neprijatelj, kazat će, gubitaka. Pružali su Srbi otpor.

– Nevjerovatno koliko je ispucano i metaka i tromblona. Prvih pet dana nismo ni spavali. Poslije oslabilo, valjda ostala samo straža – priča Božović, a Maćašev:

– Dva mitraljeza osamdesetčetvorke ispod „Čarlija“. Ginuli su i na mostu i pored tunela, bacali smo i bombe. Ali nas je drao i naš mitraljez, koji su uzeli kad su naše zaklali na Blažu, malo prije nego što smo ušli u tunel. Kuljali su preko mosta da se dokopaju samohotke, koja je, srećom, bila onesposobljena. Kasnije su priznali da su imali 47 mrtvih.

Vode od starta nisu ni imali.

– Dijelili smo po par gutljaja za dan. Uglavnom su svi davali Arsiću, gori, teško ranjen. Bio je balon vode od 20 litara, ali je usred pucnjave probijen metkom, ostalo na dnu dabogda dva litra. Ko je baš morao, malo je jeo. Slano, šta ćeš poslije piti?! – priča Toković, a Maćašev veli:

– Pucali smo u hladnjak „Čarlija“. Podvučemo se ispod, u blok, ne može automatska da probije, „tetejac“ probija. Ali tu je bilo i korsantina. Sreća naša pa je izmiješan sa vodom. Zubi su mi otišli. I Bubanji. Doktor u Užicu je kazao da dobro žuticu nismo dobili.

Već treći-četvrti dan počinju da piju mokraću. Čuvena scena iz filma je vjerna originalu.

– Najprije sam ja mokrio, ali crveno kao krv. Slađan teško ranjen, a njegova mokraća bijela. Viče: „Ajde na špricer“ – priča Maćašev, dok je Božoviću pozivnica bila: „Ajde, rođendan mi je, da proslavimo s vinjakom!“

– Začepiš nos i nagneš. Nemaš kud – tiho će Toković, a Božović kaže:

– Poslije više nismo mogli ni da mokrimo. Nema ništa. Al’, bar smo cigara imali, ubijale tremu.

– Sanjaš noću neke izvore, vodu. Kunjaš, pa se cimneš. Misliš da si spavao ne znam koliko, a nisi dva minuta. Sve na oprezu – sjeća se Šimšić.

Upečatljiva je scena učiteljice iz filma koja ulazi u tunel, a naši je ubijaju jer se plaše da nema eksploziv. Osnov za nju su tri zarobljene Srpkinje koje su muslimani, kako veli Maćašev, držali na kanapu.

– Četvrti-peti dan putem od Rudog ide žena s maramom, drži se pod pazuh, a oni viču: „Eto vam jedna vaša, nosi vam pismo, pročitajte.“ Zamotana, misliš puna eksploziva. Vičemo: „Izlazi, izlazi!“, oni: „Ulazi!“ Zapucamo uvis, te se vrati – sjeća se Toković, a Šimšić dodaje:

Prst sudbine

I ženu našao na ratištu, najstarijoj ćerki dali ime po Slađanu

Stanka je s Rankom upoznao upravo Slađan, nekoliko dana pred povratak kući. U kafani u Vardištu, gdje je tad radila.

– Nismo se ni dana znali, a pobjegla sam za njega, niko me ne bi dao za dobrovoljca – Ranka će, dok Stanko veli:

– Nije mi dala da idem kod njenog oca. I riješimo, uoči Miholjdana svatovi idu za Lazarevac, predsjednik opštine Višegrad dao tri auta, moji čekaju kući. I taman da krenemo, kad njeni roditelji svraćaju pred kafanu, vukli sijeno.

– Tata viče: „Oćete da vam iznesem rakije, imam balon?“, a ne smije da izgasi traktor, nije mu palio. Slađan će: „Ma jok!“ Samo čekamo da prođu – priča Ranka, a Stanko dodaje da je imao „duel“ s tastom kad ni buduću ženu nije znao:

– Izgrdio sam ga što je zaspao na straži.

Registrovali su se u opštini, za to pokupili prve prolaznike.

– Vjenčala nas moja bivša djevojka, matičarka – smije se Stanko.

Tri ćerke imaju Maćaševi, a najstarija je – Slađana!

– Dobila je ime po Slađanu, ali i ćerkici moje sestre koja je umrla od leukemije. Djecu nam je krstio Slađanov brat Boban – kaže Stanko, koji na pomen Slađana zaplaka.

A ovi s tunela: „Eto kakvi su vaši Srbi, oće da vas pobiju, mi nećemo.“

Ne znaju ko je bio na tunelu.

Možda je Ljubica neke od njih i na svijet donijela – Toković će, a Šimšić:
Pjevali su „Oj, četnici, predajte se…“. Slađan je tog pjevača po glasu prepoznao, znao ga iz kafana.
Stvarno ga je bilo i lijepo slušati. Nekad je zabavnu muziku pjevao.
Vlada je jednog prepoznao po glasu: „Ćanko, ovaj je moj školski drug, zajedno smo igrali fudbal“ – Maćašev će, pa veli da je na tunelu i hodža pjevao:
Po cijelu noć. I onda bacaju, kotrlja se, kotrlja, ne znaš da li je kamen, da li bomba. I samo grune.
Spuštali su nam sanitetsku torbu Stojane i Ljubice. Svašta pričali za njih, da su ih silovali, a Maćašev se sjeća riječi njemu upućenih:
„Tebe ćemo da oderemo“, govorili su mi jer su po naglasku znali da nisam iz Bosne.
U svom tom jadu znali su i da se našale.

Planirali kao gdje ćemo na piće kad izađemo. A ni pomišljao nisam da ću živ izaći. Ajde nekoga da zatvorim dole, kamenjem ga gađam, a kamoli s onoliko municije. Sam Bog nas je pogledao – veli Božović, kome je na umu samo porodica bila:
Kući sam ostavio sinove od dva mjeseca i dvije godine i ženu od 20 godina – zasuziše oči:
Cijelog života sam se mučio. Oženio se mlad od muke – roditelji nepokretni, sve sam morao sam, i da muzem kravu i perem sebi.
Razmišljaju ima li izlaza. Pa čak, veli Maćašev, gledaju i da li je cijev za odvod široka da se spuste do Drine. Ne može! Peti dan pokušaju da izađu sa strane prema Rudom:

Novak, smrdi trulo tijelo, više i od amonijaka koji su nam bacali. Ponesemo ga, ali gađaju mitraljezom. Nema šanse. Tad je shvatio da se mora ubiti da bismo izašli.
Nisu znali, pokazuje Šimšić, da je u potoku pored mitraljesko gnezdo. Tad ranjavaju Gavrilovića:

Cijelu noć je kukao, tražio vode, i tad su oni skontali da nemamo vode.
Na rukama mi je umro. Rikošet, otvorio mu glavu: „Stanko, vode! Vode“, a odozgo se deru: „Izađi, daćemo ti mi.“
Sjutradan nova provokacija:

S one strane prema mostu konopac i balon vode od 10 l spuštaju i dižu, spuštaju i dižu. Gađali smo konopac, da bi nam pao balon, ali nismo uspjeli.
U tunelu su već dva leša. Stavljaju ih u odvodni kanal i pokrivaju pločama. Arsić se oprašta sa svima.

Skinuo je zlatan lančić i prsten i dao mi da dam njegovoj sestri. Nisam poslije imao srca, poslao sam po mojoj sestri – veli Šimšić.
Imao je bombu, ali nije htio njome, da ne povrijedi nekoga. I čekao je da neprijatelj zapuca, da ih ne izaziva.

Lično sam mu dao pištolj, iz mog se ubio. Nismo ni osjetili kad se ubio – veli Božović, a Maćašev će:
Dao mi je sat i konobarski novčanik, jer je bio konobar na Beloj Zemlji kod Užica, da odnesem njegovoj majci. Odbio sam da mu dam svoj pištolj. Pucao je u sljepočnicu, krv lije.
Ko zna koliko bismo ostali da se nije ubio. Mi ga živog ne bismo ostavili, niti bi ga ko mogao nositi – reći će Toković.
Sad imaju tri leša. Ni da mokre više mogu. Sva sedmorica ranjeni. Ide se na život ili smrt tog 16. septembra uveče. Imaju plan.

Svako veče oko osam, pola devet, kad padne mrak, čujemo motorni čamac, a odozgo tutnjava, bace bombu s jedne, pa s druge strane tunela. Onda tajac 15-20 minuta, pa opet galama. I skontaš da je smjena ili dostava hrane. Čekali smo – motorni čamac, jedna, pa druga bomba. A onaj gore nema strpljenja da čeka smjenu, odmah silazi da ga s čamcem ne čekaju – objašnjava Toković, dok Maćašev veli:
Jedan samo da prođe. Jedan! Da javi da smo živi, da se nismo predali.

Dok to priča, u sobu ulazi ćerka Sara s maskirnom jaknom iz tunela. Rupa od metka je na rukavu, krstić pod kragnom. Sve je kao te ’92.
Za minut su izašli na izlaz prema mostu. Simić i Šimšić idu udesno niz put, do mosta, pa desno.
– Samo što smo skrenuli, Slađan bolan, viknu: „Mina!“ Srećom, korozirala od kiše, ništa ne bi. Naše mine, ceo taj do pun, da muslimani ne pređu. Mislim da još nije deminirano – priča Šimšić.
Ostali skreću levo, prema Drini.
– Stevo se vraća u tunel. Lakše je ranjen u petu, može da hoda, ali neće da ostavi leš druga, Lučića. Možda nam je i on glavu spasio, jer je sjutradan pravio buku po tunelu. Ovi nisu ni skontali da smo izašli, saznali kad su na Radio Beogradu čuli da su Šimšić i Simić došli u Višegrad – priča Toković.
Petorica preskaču bankinu – Toković, Božović, Paponjak, Bubanja i Maćašev i nizbrdo prema Drini. Barake, makadamski put, šiblje.
– Poskidali smo još u tunelu sve što smo mogli, pa i čizme zbog plivanja. Brane je oko pasa poneo unutrašnju gumu kamiona, da se držimo za nju u vodi, ali mu ispade tokom kotrljanja niza stranu. Mi do vode, a oni 50 m od nas, al’ nas ne vide. Molio sam: „Nemojte mnogo vode, pozliće vam.“ Međutim, prvi sam se napio koliko sam mogao – priča Toković.

Ulaze u vodu, mrkli mrak:

Nisam ni 20 m otplivao kad neko kresnu upaljač nasred mosta, ne bismo ih ni vidjeli. Izlazimo, duva pored Drine, mi u trnje, sabili se – Toković veli, a Božović će:
Drenjci rodili, jedemo. Prođe pola sata, mjesečina ko dan – ne možeš ni gore, ni dole.
Nisam mogao da progutam kap vode iz Drine. I iz žbunja sam zavoj od ruke spuštao u vodu, nakvasim, pa cedi i pij. Gledamo ih. Pucaju po tunelu, arlauču – sjeća se Maćašev.
Simić i Šimšić su već u brdima.

Pred zoru eto ga čopor divljih svinja. Veli Slađan: „Mora blizu biti i voda.“ I stvarno, lokva, al’ mi ne da da pijem: „Ne, mulj je.“ Kilometar ispod česma, tu se napismo – priča Šimšić, koji priča kako je Simić i pušku bacio jer je nije mogao nositi – metak mu je prošao kroz plućnu maramicu, čudili su se poslije doktori da je preživio devet dana.
Petorka u šiblju ostaje celu noć i ceo dan. Kad pada druga noć, izlaze na makadam, pa ispod mosta starim putem prema Višegradu.

Ali u prvom tunelu dvojica muslimana stražare. Pored njih balon vode. Mjesečina, velim: „Daj da ih pobijemo da uzmemo vodu“, oni viču: „Nemoj“ – sjeća se Maćašev, kad su okrenuli u brda:
Preskačemo preko mine na koju je, kasnije saznajemo, Slađan zapeo.
Stena desno, stena lijevo, stena ispod! I polako, 20-50 m jedan ide naprijed, pa se vrati po ostale. Svi ranjeni, ali idemo, ne osjećaš ništa. Tolika tama da smo dizali noćne nišane na puški da vidimo. Prošli smo između dvije njihove bajte (rova), čuli ih kako pričaju – sjeća se Toković, a Maćašev će:
Izađemo na brdo: „Odoh“, reko, „da vidim s koje strane da siđem, da li ih ima.“ Vraćam se, kad moji naložili vatru! Bos sam nogom gasio, 50 m od nas muslimani.
Putovali celu noć, siđemo na put, kad mi prošli samo jedan tunel od mosta prema Višegradu! Pomaljamo se u neko selo, šljive rodile. Mi na šljive – priča Božović
Sve sam ih povratio kad sam se vode napio – Maćašev će.
Idu putem, razdvojeni, da ne stradaju svi ako ih neprijatelj vidi.

Naiđemo na napušteno selo, česma pred kućom. Ima vode tek kad povučeš, nešto začepilo. A onaj ne može da siđe s puta, pa nakvasi zavoj i nacedi mu. To je 300-400 m do naših položaja – sjeća se Toković, kome na zidu stoji ulje na platnu – kako ulazi u tunel, rad njegove ćerke Kristine.

Maćašev priča kako je bio kad su stigli pred Blaž:

Idem prvi, znam kakvi su, ostavim pušku, dignem ruke. Slađana zamalo nisu ubili, nisu vjerovali da je on, bio je sav crn.
Spaseni su otpisani.
U vestima odavno bilo da su izginuli, da leševi plivaju Drinom – sjeća se Ranka, a Božović će nam reći:
Rodbina kod moje kuće čekala razmjenu tijela.
I svi u Višegrad.

Temperatura 40, na vrh glave metak, rikošet. Ušao sam u tunel sa 74, izašao sa 58 kg – kaže Maćašev, dok Šimić u tunelu govori:
Tad mi je bila 21 godina. Sad ne bih mogao izdržati ni 24 sata šta sam tada devet dana i devet noći.
U bolnicu u Užice idu Simić, Bubanja, Šimšić i Božović. Tu će Vanja Bulić razgovarati sa Simićem i Bubanjom i napisati tekst za Dugu 19. decembra ’92. To dovodi do filma, čiji je režiser Srđan Dragojević.

U međuvremenu kreće agonija oko razmjene tijela. Da ih bar sahrane. Goražde je kotlina, muslimani okruženi Srbima, namirnice traže. Tatjana Marinković dolazi do dokumenata koje potpisuje Ahmet Sejdić. Nadređenima 23. novembra ’92, između ostalog, piše:

„Ponuđena su tijela osam četnika plus tri živa civila (radi se o ženama s područja Bursića i Hedrovića (žene koje su ubacivali u tunel, prim. nov.)), od kojih su za dva naša živa civila iz logora Uzamnica data dva tijela ubijenih četnika na Brodaru (vrlo moguće doktorka i medicinska sestra, jer se sve poklapa, prim. nov.), a za šest tijela četnika ubijenih na Meremišlju simbolične količine hrane (pet tona brašna).“

U izvještaju od 1. decembra Sejdić navodi da je 25. novembra obavljena razmjena: „12 leševa poginulih četnika iz borbe na Meremišlju i četiri leša poginulih četnika iz borbe na Limu/Brodar, 9. 9.1992, za koje je razmjenom planirano dobiti određene količine prehrambenih proizvoda: 6 tona brašna; 3 t krompira; 0,5 t pasulja; 0,5 t šećera, 0,2 t pirinča i 10 kutija cigara“.

Šta piše, ne znam, ali znam da su razmjenjeni za 27 tona brašna, bio sam na razmjeni – Maćašev će i dodaje:
Četvorici iz tunela su sekli noge i ruke, pa zapalili.
Svi su se poslije vratili na položaje. Bubanja gine januara ’93, Simić aprila ’94.

Noću, kad počnu ruke da mi se znoje, odem u Jagodinu, na Slađanov grob, budem dva-tri sata i vratim se – kaže Maćašev, koji je tek posle desetak godina otišao u tunel s porodicom. Skupljali su čaure.

Slađana ubila srpska ruka

Slađan Simić poginuo je od srpske ruke 8. aprila ’94, kad su četvrti put napadali Goražde.

– Naši rovovi bili su povezani s Rogatičanima, a on je vojsci nosio vunene čarape, ne rakiju, kako se pričalo. Dan, pet po podne. Izgrdio je Rogatičane što piju na položaju, pa jedan okrene mitraljez i ubije ga s leđa. Nađemo ga kasnije drugar i ja, u gepek i kod Joke, Slađanove majke. A ona: „Nemojte da ga pipnete!“ – priča Maćašev, a Šimšić veli:

– Vraćao me tad Slađan da ne idem u borbu, a ja njemu: „Što ti ideš?“ Kaže: „Ja ne mogu poginuti“, bio je u pozadini jer je bio ranjen. I eto ti sudbine – poginu!

Poruka preko zarobljenika

– Pošto se nije znalo šta je s nama, komandant ruđanske brigade Vučković je po zarobljenom muslimanu poslao poruku kad i na kom kanalu da razgovara s njihovim komandantom. Oni su sve vrijeme govorili da su žive doktorica i medicinska sestra, da smo mi u zatvoru u Goraždu, da imamo tretman po Ženevskoj konvenciji… Sve da bi tražili uslove. Kad smo izašli, naši su shvatili da ih lažu – priča Toković.

(kurir.rs)