Ludilo u Crnoj Gori se nastavlja – ovo već postaje dijagnoza: Vučić “nagovorio” Makrona da Podgorici blokira put u EU

U Crnoj Gori je konačno riješen najveći državni problem: odgovornost. Više ne postoji. Zamijenjena je jednom univerzalnom formulom – kriv je Aleksandar Vučić. Ta rečenica danas pokriva sve: od evropskih integracija do uličnog kriminala, od institucionalnog rasula do političke nemoći. Kad god sistem zakaže, kad god država ne zna ili ne može, krivac je već spreman. Daleko je, zgodan je za upotrebu i ne traži ogledalo.

Kao da političko ludilo nije dovoljno duboko, u tu matricu se sada, indirektno ali prepoznatljivo, uključuje i bivša ministarka Jovana Marović, koja svojim javnim nastupima i porukama sugeriše da je i odluka Francuske da ne zatvori dva pregovaračka poglavlja Crnoj Gori – opet, naravno – posljedica Vučićevog uticaja. Ne kaže se to direktno, ali se pažljivo ostavlja da „lebdi u vazduhu“, kao još jedan pokušaj da se Briselova poruka o našim slabostima pretvori u priču o tuđem pritisku.

Umjesto da se kaže istina – da Crna Gora nije ispunila obaveze, da reforme postoje samo na papiru i da institucije ne funkcionišu – ponovo se traži spoljašnji krivac. Ako Francuska kaže „ne“, onda to ne može biti zbog nas, naših sudova, tužilaštva, haosa u bezbjednosnom sektoru i političke trgovine, već mora biti zato što je Vučić nekoga nazvao ili nagovorio. Tako se evropski put Crne Gore pretvara u karikaturu, a odgovornost u zabranjenu riječ.

Nije Francuska blokirala zatvaranje poglavlja zato što Crna Gora nema rezultate, reforme i kredibilne institucije. Ne – Vučić je „nagovorio“ Makrona. Nije problem u tome što se pregovori godinama svode na PR i samohvalu bez sadržaja, već u tome što neko spolja, navodno, povlači konce. Time se sopstvena nesposobnost pretvara u teoriju zavjere, a politički poraz u navodnu žrtvu međunarodnog spleta.

Nije ni incident na Zabjelu posljedica bezbjednosnog haosa, kriminalnih grupa, zapuštenih kvartova i policije koja reaguje kasno ili nikako. Ne. To je, valjda, dio šire regionalne operacije. Jer kod nas više niko ne bode nožem iz kriminalnih razloga – bode se geopolitički. Tako se i kriminal politizuje, a politika amnestira.

Ovakav narativ nije slučajan. On služi kao sistemska odbrana političkih elita koje ne žele da preuzmu odgovornost. Dok god postoji spoljašnji krivac, ne mora se govoriti o unutrašnjem kolapsu. Dok god se prst upire ka Beogradu, ne mora se objasniti zašto sudstvo ne radi, zašto tužilaštvo ćuti, zašto se ugovori skrivaju, zašto se institucije ponašaju kao privatni posjedi partijskih vrhova.

Problem ove logike nije u tome što brani Vučića – on se ovdje uopšte ne brani. Problem je u tome što ponižava Crnu Goru. Jer ako je Vučić kriv za sve što nam se dešava, onda mi priznajemo da nemamo suverenitet, kapacitet ni zrelost da vodimo sopstvenu državu. To nije kritika Srbije, to je dijagnoza Crne Gore.

Najopasnije u svemu je što je ova priča postala zamjena za politiku. Umjesto reformi – optužbe. Umjesto odgovornosti – paranoja. Umjesto ozbiljne analize – mitologija. Tako se ne gradi država, tako se samo produžava agonija.

Crna Gora neće propasti zato što je Vučić moćan, nego zato što su joj elite slabe. I dok god je lakše optuživati druge nego pogledati tabelu rezultata, bilans institucija i stanje na ulicama, Vučić će kod nas ostati kriv za sve. A mi ćemo ostati bez odgovora na jedino važno pitanje: ko je kriv zato što sami ništa ne popravljamo?

To pitanje je, očigledno, jedino koje se ovdje uporno izbjegava.