Zašto Zapad čuva Katnića?

Piše: Igor Damjanović, analitičar

Od parlamentarnih izbora u Crnoj Gori prošlo je gotovo 8 mjeseci. Simboli i poluge moći Mila Đukanovića do današnjeg dana gotovo nisu ni dodirnute. Na čelu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i dalje je Milivoje Katnić. Krajem februara sve je bilo spremno za njegovu smjenu. Međutim, iz EU je uslijedio pritisak da se zaustavi usvajanje novih zakona o tužilaštvu.

Pored briselske administracije i Venecijanske komisije, tijela čije mišljenje nije obavezujuće, u odbranu Milivoja Katnića najeskplicitnije je istupio njemački ambasador Robert Veber. On je putem dnevnika Vijesti poručio vladi i paralamentarnoj većini gaulajterski poručio da: „Ne mogu mijenjati institucije, ako im se ne dopada njihov rad“. Sve dok je Milivoje Katnić na čelu SDT-a početak borbe protiv kriminala i korupcije, crnogorskog nacionalnog interesa broj 1 je nemoguć. Katnićeva kontrola najvažnijeg tužilačkog tijela kriminalnim strukturama bliskim na izborima poraženom režimu Mila Đukanovića pruža mogućnost sa jedne strane da i dalje funkcionišu, a sa druge strane ostavlja prostor za kreiranje izlazne strategije za iznošenje sumnjinog kapitala, koji bi mogao doći pod udar Zakona o porijeklu imovine. Taj zakon uprkos obećanjima premijera Zdravka Krivokapića, nova vlada nikako da predloži parlamentu na usvajanje.

Nameće se pitanje zašto EU i SAD tako istrajno i odlučno brane Milivoja Katnića i sputavaju Crnu Goru da počne efektivnu borbu sa organizovanim kriminalom i koprupcijom. Djelimično objašnjenje za ovakvo ponašanje i nedopustivo miješanje u unutrašnja pitanja jedne suverene države mogla bi da bude usluga koju je Milivoje Katnić napravio zapadnim zemljama fabrikujući aferu za tzv. državni udar. Razloge zašto su zapadne zemlje duguju zahvalnost Katniću odlično je uočio dr Geogrij Engeljhart, saradnik Instututa za slavistiku Ruske akademije nauka, koji je 2018. godine ocijenio je da proces zasnovan na Katnićevoj optužnici ima „malu upotrebnu vrijednost na unutrašnjem planu“, ali da: „Uprkos tome što niko ozbiljan u Crnoj Gori ne vjeruje optužbama tužioca Katnića i na to gleda kao komediju, proces je itekako pomogao da se Rusija diskredituje na međunarodnom planu, jer svjetska javnost na osnovu šturih agencijskih vijesti nije mogla formirati cjelovitu sliku o optužnici, koja počiva na kontradiktornim svjedočenjima Sinđe i Paje.“ Engeljhart takođe smatra da pristanak Crne Gore da bude „propagandni projektil Zapada u diskreditaciji Rusije na međunarodnom planu nanio više štete međusobnim odnosima, čak i od pristupanja NATO paktu“.

Koliko je ocjena dr Engeljharta iz 2018. godine bila ispravna i dalekovida pokazalo je vrijeme. Vijest da su lideri lideri Demokratskog fronta, građani Srbije i Ruske Federacije ne slučano baš 9. maja 2019. godine osuđeni po Katnićevoj optužnici na višegodišnje robije pojavila se kao udarna u svim svjetskim medijima, a neposredno je komentarisao i šef britanske diplomatije Džeremi Hant. Vijest da je istu presudu Apelacioni sud Crne Gore 5. februara ove godine ukinuo i proglasio nezakonitom nije prenio niti jedan značajni svjetski medij, niti komentarisao neki svjetski zvaničnik. Štaviše, kada je nekoliko nedelja kasnije paralamentarna većina objelodanila da usvajanjem novih zakona o tužilaštvu stvara uslove za smjenu Milivoja Katnića EU je zaprijetila zaustavljanjem procesa pridruživljnja Crne Gore.

Ranije zasluge jesu potreban, ali ipak ne i dovoljan uslov da bi se zaradila aspolutna zaštita zapadnih centara moći. O tome najbolje svjedoče primjeri Hosnija Mubaraka i Zin El Abidin Ben Alija, koji su uprkos apsolutnoj poslušnosti pušteni niz vodu. Da bi shvatili zbog čega Milivoje Katnić i dalje može biti korisan Zapadu obratimo na situaciju u Ukrajini nakon Majdanskog prevrata i model ponašanja zapadnih zvaničnika.

Otprilike na godišnjicu Majdanske revolucije, 10. februara 2015. godine Viktor Šokin izabran je za vrhovnog tužioca Ukrajine. Jedna od najvažnijih istraga koju je u startu otvorio bila je provjera poslovanja kompanije Burisma.

Njen većinski vlasnik je Nikolaj Zločevski, bivši ministar svrgnutog režima Viktora Janukoviča, koji je svoju biografiju pokušao je da „opere“ angažovanjem Hantera Bajdena, sina tadašnjeg potpredsjenika SAD i današnjeg predsjednika Džozefa. Bajden mlađi za angažman u kompaniji čovjeka protiv koga su se vodile istrage za organizovanje pranja novca i kriminalno udruživanje u 5 zemalja, uključujući i Veliku Britaniju, primao je zvaničnu mjesečnu platu od 50.000 dolara.

Prema tvrdnjama smijenjenih ukrajinskih tužilaca, istražnih organa Letonije, poslanika Vrhovne rade Ukrajine Andreja Derkača i Trampovog advokata Rudolfa Đulijanija Hanter Bajden i njegov partner Devon Arčer su iz Bursime, preko kompanije posrednika Rosemont Seneca Bohai, nezakonito prihodovali još 14,6 miliona dolara. Dok je Bajden mlađi primao ogromnu zvaničnu platu i moguće protivzakonito prihodovao milione iz sumnjivih transakcijama sa Zločevskim, njegov otac je u svojstvu potpredsjednika SAD tokom 2014. i 2015. godine Ukrajinu posjetio čak 5 puta, a na nedjeljnom novu razgovarao je telefonom sa predsjednikom Petrom Porošenkom.

U telefonskom razgovoru sa Džozefom Bajdenom od 18. februara 2016. predsjednik Ukrajine Petr Porošenko rekao je doslovno: „Džo, evo dobre vijesti za vas. Juče, tačnije to se desilo prekjuče, ja sam se sreo sa vrhovnim tužiocem Ukrajine Viktorom Šokinom. Bez obzira što nema nikakvih optužbi za korupciju i u odnosu na to nikakvih posledica, ja sam ga specijalno zamolio da podnese ostavku. Kao rezultat našeg sastanka, on je bez obzira na podršku u parlametnu meni obećao da će dati ostavku i napustiti sve dužnosti. I prije sat vremena predao mi je pismenu ostavku.“ Na ovo je tadašnji potredsjednik SAD odgovorio: „Sjajno“.

Smjenu Šokina, zbog istrage poslovanja kompanije u čijem menadžmentu se nalazi Hanter Bajden, pored njegovog oca eskplicitno je tražio u telefonskom razgovoru od 3. decembra 2015. i tadašnji šef Stejt Departmenta Džon Keri, a 13. maja kada je Šokinov naslednik Juri Lucenko i formalno izabran, Džo Bajden pored čestitki istako da je od „presudne važnosti da Lucenko radi brzo na otklanjanju štete koju je napravio Šokin.“

Međutim i novi tužilac Juri Lucenko, koji će na toj funkciji ostati oko 3 godine, kasnije je svjedočio o neprimjerenim pritiscima ambasadorke SAD u Kijevu Marije Jovanović. Po riječima Lucenka ambasadorka Jovanović od njega je tražila da zaustavi istagu u slučaju niza lica zastupnika interesa SAD i istovremeno sabotirala njegov zahtjev za direktan kontankt ukrajinskih i američkih pravosudnih organa, na temu pranja oko 7 milijardi dolara prljavog novca ukrajinskih oligarha koji su se u zemlju vratile u formi pozajmica američkog investicionog fonda Frenklin Templtom.

Nekoliko godina kasnije, Džo Bajden je svoju ulogu smjeni ukrajinskih tužilaca na konferenciji opisao sledećim riječima: „Imao sam uvjeravanja od Porošenka i Jacenjuka (premijera) da će preduzeti akciju protiv vrhovnog tužioca, ali oni to nisu uradili. Rekao sam im, u redu nećete dobiti milijardu dolara. Odgovorili su: ‘Vi nemate mandat da to spriječite, nama je to obećao predsjednik’, a ja sam im rekao: ‘Ok, zovite ga i pitajte. Ako sam ja rekao da nećete dobiti milijardu dolara, nećete je dobiti. Imate 6 sati, ako tužilac ne bude smijenjen nećete dobiti novac.’ I kučkin sin je smjenjen, a oni su postavili nekoga ko je bio pouzdan.“

Primjenjujući model ponašanja zapadnih moćnika iz Ukrajine, dolazimo do drugog razloga zašto zapadni zvaničnici i diplomate čuvaju Milivoja Katnića – zato što je „pouzdan“ i spreman da bespogovorno, kao u „Državnom udaru“, izvršava njihove naredbe. Katnić je takođe „pouzdan“ i da od ruke pravde čuva sva lica koja su važna za održavanje postojećeg neolokolonijalnog statusa Crne Gore prema EU. U apsolutnim brojkama taj neokolonijani status izgleda ovako: po podacima iz 2019. (poslednje reprezentativne godine do pandemije korona virusa) crnogorski izvoz u EU iznosio 160 miliona evra, a uzvoz iz EU 1,15 milijardi. To znači da se iz crnogorske ekonomije svake godišnje u EU odlije 1,1 milijardi evra.

Dakle, klasični kolonizatori i konkvistadori iz prošlosti zaposijedali su isključivo resursima bogate oblasti, a po platnom bilansu Crne Gore i EU vidimo da nekolonizatori iz Brisela kidišu čak i na sirotinju.