Zaštitnici kriminala bivšeg režima se primakla penzija: Tužiteljka Đurđina Nina Ivanović podnijela ostavku
Tužiteljka Vrhovnog državnog tužilaštva (VDT) i članica Tužilačkog savjeta Đurđina Nina Ivanović podnijela je ostavku koja je i konstatovana na sjednici tog tijela.
Ivanovićeva je potvrdila „Vijestima“ da je podnijela ostavku na mjestu tužiteljke VDT-a, a samim tim i na članstvo u Tužilačkom savjetu.
„Ostavku sam podnijela iz ličnih razloga. Preko 35 godina sam provela u tužilačkoj organizaciji, primakla se i penzija, osjetila sam da je vrijeme da napustim funkciju“, kazala je Ivanović.
Ona je naglasila da je imala krajnje profesionalan i korektan odnos sa vrhovnim državnim tužiocem Miloradom Markovićem i kolegama u VDT-u.
Tužilački savjet je, nakon što je Ivanović podnijela ostavku, konstatovao prestanak tužilačke funkcije i po automatizmu i članstvo u tom tijelu, gdje je 5. avgusta 2021. godine, imenovana iz reda tužilaca krovne tužilačke instance.
Đurđina Nina Ivanović je radni vijek provela u tužilaštvu gdje je bila zamjenica tužioca u ODT-u Podgorica, tužiteljka ODT Podgorica, a kasnije je napredovala u Vrhovno državno tužilaštvo.
Za Đurđinu Ninu Ivanović, tužiteljku Vrhovnog državnog tužilaštva i predsjednicu Udruženja državnih tužilaca, vezuju se brojne afere u kojima je obavljala funkciju državne tužiteljke.
Ona je bila specijalna tužiteljka Odjeljenju za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina, ali i zamjenik VDT-a Ivice Stankovića.
Vodila je nekoliko ključnih predmeta u kojima nije bilo vidljivih rezultata, a jedan od takvih je i afera “Telekom“, gdje tužiteljka Ivanović nije procesuirala glavne osobe vezane za aferu i to: Mila Đukanović, njegovog brata Aca i njihovu sestru Anu.
Takođe, radila je i na slučaju Darka Šarića i Jovice Lončara, gdje je tvrdila da ima dokaze da su “oprali” 19,2 miliona evra, koje su zaradili švercom narkotika. Kasnije je ta optužnica pravosnažno odbačena, a tužiteljku Ivanović niko nije pozvao na odgovornost, već je kasnije i napredovala kao zamjenica VDT-a.
Još jedan od predmeta koje je vodila je i slučaj Branimira Gvozdenovića, koji nije dobio epilog, očigledno jer tužiteljka nije imala hrabrosti da dovede slučaj do kraja i javnosti otkrije nepočinstva koja je radio Gvozdenović.
AFERA TELEKOM
Afera Telekom je dokazana korupcija i podmićivanje zvaničnika tokom privatizacije crnogorskog Telekoma koji je 2005. kupio Mađar telekom. U optužnici, ona se svela na nešto drugo – nema ni slova o privatizaciji. Tužiocima je sporan jedino ugovor potpisan sa konsultantskom kućom „Roli“ iz Velike Britanje i to nakon što je Telekom već bio kupljen? Istina, to je jedan od dokumenata koji je od prvog dana u fokusu istražitelja. Optužnica je podignuta godinama kasnije, a naravno da u optužnici nema advokatice Ane Đukanović, sestre Mila Đukanovića, koja je ranije negirala optužbe iz Amerike da je primila mito u ovom slučaju.
Tužiteljka Đurđine Nina Ivanović, koja je deceniju radila na ovom predmetu, nije našla dokaze za optužnicu, pa je optužnica podignuta tek 2018. godine kada je predmet prešao u druge ruke. U optužnici koja je podignuta 2018. godine, krivim su označeni Oleg Obradović koji je bio predsjednik Odbora direktora preduzeća “Telekom Crne Gore“ i Miodrag Ivanović, bivši izvršni direktor Moneta. Oni se terete da su nezakonito pribavili sebi i drugima 2,3 miliona evra tokom privatizacije Telekoma 2005. godine.
Afera Telekom otvorena je kada je Američka komisija za hartije od vrijednosti saopštila da je došla do dokaza da je bilo podmićivanja u Crnoj Gori i Makedoniji tokom privatizacije tamošnjih telekomunikacionih kompanija. Amerikanci su izjavili da je Ana Đukanović, u ime brata, primila dio od 580 hiljada evra ili cijelu tu sumu.
Iz američke dokumentacije, proističe da je Obradović odigrao jednu od ključnih uloga u procesu sklapanja ugovora, za koji Amerikanci tvrde da je poslužio za navodno podmićivanje „sestre najvišeg zvaničnika“.
Đurđina Ivanović nije vidjela razloge za podizanje optužnice u ovom slučaju, te je ovaj slučaj bivao nerazriješen godinama.
Ivanovićeva je jednom prilikom rekla da se od državnih tužilaca s pravom očekuje da nastave borbu protiv svih vidova kriminala, i da pruže što bolje rezultate u krivičnom gonjenju izvršilaca najtežih krivičnih djela, međutim, vidimo da se u ovom slučaju nije baš najbolje pokazala.
AFERA MAROVIĆ
Afera Marović, kojom se bavila tužiteljka Đurđina Ivanović, završila je tako da je Marović izbjegao robiju. Svetozar Marović dugo godina bio je drugi čovek DPS-a, iza Mila Đukanovića. Njegov pad počeo je prije 10 godina kada je policija pohapsila njegove bliske saradnike, među kojima i brata Dragana, u njihovoj rodnoj Budvi. Tada je otvorena Pandorina kutija višemilionskih korupcionaških afera u crnogorskoj metropoli turizma koja će kasnije progutati i samog Marovića.
Sa crnogorskim Specijalnim Tužilaštvom nagodio se da odleži 3 godine i 10 meseci zatvora. Pristao je i da opštini Budva vrati 1,1 milion evra koliko je procijenjeno da je stavio u džep, kao i da uplati 100 hiljada evra u humanitarne svrhe, međutim par dana nakon što je izašao iz pritvora otišao je u Beograd i više se nije vraćao u Crnu Goru. Robiju je izbjegao, a novac naravno nije vratio.
Marović je u Beograd otišao „na liječenje“, a mnogi se pitaju i danas, kako su državni organi omogućili Maroviću da napusti zemlju kad se već znalo da će morati na robiju pošto je sa istim tim organima pregovarao o priznanju krivice? Sud se pravda da nije imao zvaničan predlog Tužilaštva da mu se produži pritvor dok Tužlaštvo tvrdi da bi takav zahtjev značio „kršenje osnovnih ljudskih prava“ Maroviću.
Osim Svetozara Marovića, za korupcionaške afere u Budvi osuđen je i njegov sin Miloš i to na godinu robije i da plati 385 hiljada evra. Dao je pare, ali je takođe otišao u Srbiju, koja mu je dala i državljanstvo, pa i on još izbjegava služenje zatvorske kazne.
SLUČAJ GVOZDENOVIĆ
Količina dokaza koja se već godinama gomila protiv dugogodišnjeg državnog funkcionera, Branimira Gvozdenovića postaje zabrinjavajuća, a ono što još više zabrinjava je odsustvo adekvatne reakcije nadležnih državnih organa kada je on u pitanju. Tokom proteklih godina podneseni su brojni dokazi koji svjedoče o Gvozdenovićevom kršenju zakona, bilo da se radi o procesu privatizacije, sektoru energetike ili prostornog planiranja.
Gotovo da nema oblasti kojom se Gvozdenović bavio, a da nije rezultirala sumnjama na korupciju. Istraživanje koje je još 2012. godine sproveo MANS je pokazalo da je Gvozdenović je kao ministar urbanizma svom kumu omogućio da suprotno zakonu i planskim dokumentima, sagradi dvije stambene zgrade, sa blizu 100 stambenih jedinica. Oni su podnijeli krivičnu prijavu protiv Gvozdenovića u kojoj se navodi da je on zloupotrijebio funkciju ministra urbanizma i kompanijama svoga kuma („RR Inženjering“ i „Kapacity“) 2010. godine izdao građevinske dozvole koje su omogućavale gradnju više etaža nego što je bilo moguće tadašnjim planom za naselje Momišići u Podgorici.
Iako je bilo upozorenja da se time Gvozdenović abolira od kršenja zakona, Skupština Glavnog grada je 2012. godine usvojila izmjene i plana i time legalizovala ovaj dogovor između kumova. Izmjene plana su bile inicirane od strane tadašnjeg gradonačelnika, Miomira Mugoše, koji je takođe bio obuhvaćen krivičnom prijavom kao saučesnik. Tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu, pa tako Branimir Gvozdenović nije odgovarao za svoja nepočinstva.
To je samo jedna od brojnih afera u kojim je učestvovao Gvozdenović.
Gvozdenović je bio prijavljen i zbog učešća u legalizaciji vila na Zavali, privatizacije Svetog Stefana, afere „Snimak“, omogućavanju da suprotno zakona grade investitori poput Brana Mićunovića i kompanija Darka Šarića, pa sve do legalizacije brojnih objekata u Podgorici i na primorju kroz izmjenu planske dokumentacije kada je u privilegovanim investitorima omogućio ne samo sticanje ekstra profita, već i izbjegavanje krivične odgovornosti.
I pored svega toga Tužilaštvo nije učinilo ništa da ispita koja je bila cijena tih njegovih „usluga“, pa se postavlja pitanje zašto Branimir Gvozdenović nije nikada odgovarao?
