VLADIKA LETI NEBOM

Piše: SIBIN

Ima nečeg, makar meni, krajnje simpatičnog & simboličnog u sceni: vladika sa padobranom leti kroz vedro nebo.

Slika je toliko svježa I, prije svega iznenađujuća da, oko puni oblakom kao u fantaziji Rene Magrita.

Nisam imun na nadrealizam, prije svega zato što zrači oštrom inteligencijom, kadrom da – metafizičku preokupaciju riješi u malom. Otud, Andrić je dibidus pobrkao lončiće kad je otkrio da mu se kod nadrealizma ne dopada ono – nad. (Nadrealizam bušački ponire u čovjeka, I rasvjetljava njegovu složenost; svaki je san šifra.)

Vladika leti kroz nebo u čast Patrijarhovog dolaska u Berane. Da, to jeste – čudo u Beranama! Hristoljubivi služitelj ovako pokazuje da je svaka nostalgija vezana za nebo. (Pa, znate, Ćulibrk je bio veliki poznavalac I ljubitelj džeza, a mnoga se beogradska (kad smo kod toga), urbana omladina zamonašila, jedan je I pisac knjige „Bog I rokenrol“.)

Čudo nema pravo da se ponavlja, veli Borhes. Ovakvo čudo, juče viđeno u Beranama, ne može da se ponovi, zato I jeste dostojno naše kolektivne memorije. Kao što je vjera čin potpunog preobraženja, jer se u život može stupiti samo ako smo uvijek već novi.

Dostojan Metodije!