Vlada duže od Staljina: Tridesetogodišnja autoritarna kleptokratija Mila Đukanovića ubija Crnu Goru!

autor: Gordon N. Bardos

Na Balkanu se, naime, neopaženo događaju događaji na Bliskom Istoku i drame o imperijatu. U Crnoj Gori, hiljade ljudi protestira protiv novog zakona koji je usvojio crnogorski parlament i koji je na snagu potpisao dugogodišnji snažni čovjek Milo Đukanović, koji vladinoj vlasti daje imovinu koju vjerske organizacije u zemlji koriste najmanje vijek.

Dokazi o problemima koje stvara novi kontroverzni zakon mogu se vidjeti u širokoj osudi koju su dobili pojedinci poput pape Franje, ekumenskog patrijarha Bartolomeja i ruskog pravoslavnog patrijarha Kirila.

Motivi Đukanovića su prilično transparentni. Ekonomski gledano, novi zakon omogućava Đukanovićevoj kleptokratiji da preuzme kontrolu nad stotinama imanja koje koristi Srpska pravoslavna crkva, istovremeno politički oslabeći jedinu organizovanu instituciju ostavljenu u Crnoj Gori, koja može ozbiljno ugroziti njegovu vladavinu. (Ankete javnog mnjenja pokazuju da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori daleko više uživa povjerenje od predsjednika države, vlade, parlamenta ili pravosuđa.)

Na kraju, Đukanovićev plan je da crkvene objekte bez ikakve ekonomske vrednosti preda nekanonskoj organizaciji koja je pod njegovom kontrolom, a koju predvodi odbačeni šarlatan koji voli udarati starice .

Međutim, trenutni protesti u Crnoj Gori samo su simptom sukoba koji je dugo u toku. Nevjerovatno je da je najnovija članica NATO-a jedina bivša komunistička evropska zemlja koja nikada nije imala demokratsku tranziciju. Čak su i u Belorusiji i Rusiji komunisti bili bez vlasti bar jedan izborni ciklus. Ali Đukanovićeva vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS), koja je tek preimenovana u Crnogorsku ligu komunista, neprekidno je na vlasti od 1945. godine.

Da bi ovu dugovječnost stavio u neku perspektivu, Đukanovićev DPS bio je na vlasti duže nego što su boljševici vladali Sovjetskim Savezom, a sam Đukanović je bio na vlasti duže od Staljina.

Đukanović je uspeo da ostane na vlasti tako dugo da neprestano izmišlja sebe i menja se sa vremenom. Đukanović je 1991. godine, kao štićenik Slobodana Miloševića, naredio bombardovanje Dubrovnika .

Pa ipak, danas u Vashingtonu ima ljudi koji Đukanovića nazivaju “ starijim državnikom „, a on je feniran u vanjskopolitičkim salonima Vashingtona . Joe Biden ga je 2014. godine dočekao u Beloj kući.

Iako je uživao toliku popularnost u Vašingtonu, Đukanović je Crnu Goru pretvorio u svoju feudalnu vlast. Kao što je nedavno objavio članak Nev Iork Timesa:

[Đukanović]. . . sada je lider u Europi s najdužim stažem, na vlasti duže od Vladimira V. Putina u Rusiji i Recepa Taiiipa Erdogana u Turskoj. . . Predsednikova sestra je glavni državni advokat, koji pomaže stranim investitorima da se pridruže građevinskom naletu koji se proteže duž obale. Njegov brat je vlasnik Prve banke, najveće finansijske institucije u zemlji. Njegov sin upravlja najvećom elektranom u zemlji. Njegov nećak učestvovao je u najvećim turističkim projektima u zemlji.

Zahvaljujući takvim mahinacijama, kao što je Moises Naim tvrdio, Đukanović je Crnu Goru pretvorio u „mafijašku državu „.

Prema tome, prema Naimu, vodeći vladini službenici zapravo su „integralni igrači u, ako ne i vođe kriminalnih poduhvata, a odbrana i promocija tih preduzeća postaju zvanični prioriteti… nacionalni interes i interesi organizovanog kriminala sada su neraskidivo povezani.”

Zaista, jedna istaknuta ličnost demokratske opozicije u Crnoj Gori, Đukanovićev sistem vladavine prikladno je nazvao „crnogorskim Putinizmom “.

U 2015. godini, Đukanovićev uspjeh u pretvaranju Crne Gore u mafijašku državu doveo je do toga da ga je međunarodna grupa za borbu protiv korupcije proglasila „Čovjekom godine u organizovanom kriminalu“. Kao što je u najavi nagrade navedeno, „ovo je nagrada za životno delo“.

Niko izvan Putina nije vodio državu koja se toliko oslanja na korupciju, organizovani kriminal i prljavu politiku. To je istinski i temeljno trulo do srži.

Revizija na Đukanovića porodične banke od strane PriceVaterhouseCoopers je otkrio jedan od mnogih mehanizama kojima je korupcija u Crnoj Gori kojima upravlja. Prvo su deponovana javna sredstva kod Prve banke koja je potom davala zajmove saradnicima Đukanovića i poznatim ličnostima organizovanog kriminala, poput Darka Šarića, uglednog balkanskog trgovca drogom. Još jedna taktika bila je da pripadnici Đukanovića nabave preduzeća u državnom vlasništvu, oslobode ih vrednosti, a zatim ih proglase pravnim nesolventnim. Prema jednom izvještaju, do novembra 2015. godine 89 posto državnih preduzeća koja je Đukanović privatizovala je navodno bankrotirala.

Pored finansijske korupcije, Đukanović je koristio različita sredstva za nelegalni izborni inženjering da bi ostao na vlasti. Ove taktike su pokrenule opseg od prevare birača do ucene, demobilisanja potencijalnih opozicionih glasača, prepiranja straha, pretnji policijskim nasiljem i otvorene kupovine glasova. Stražari protiv korupcije smatraju da je do 15 odsto glasova na izborima u oktobru 2016. bilo lažno.

Iako su uprkos ovoj organizovanoj terorističkoj kampanji nezavisni mediji u zemlji, Reporteri Sans Frontieres u decembru 2018. godine primetili su da su „svi napadi na novinare u poslednje dve godine prošli nekažnjeno.“

Pored direktnih fizičkih napada, Đukanović i njegovi surogati pribegavaju se i raznim mrljama protiv svojih protivnika. Za ljude koji misle da su komentari Donalda Trumpa o ženama izvan blijeda, Đukanović stvari shvata još niže. Đukanović je 2015. godine pokrenuo napad na jednu od vodećih crnogorskih aktivista za borbu protiv korupcije Vanju Ćalović, doslovno je optužujući za seks sa psima. Po zasluzi, Ambasada SAD u Podgorici ju je 2016. godine proglasila „najhrabrijom ženom u Crnoj Gori“.

Kao što je vidljivo iz gore navedenog, priroda Đukanovićeve vladavine kretala se od pokolebane do korumpirane. Međutim, ponekad je to i bilo farzično. Primarni primjer toga viđen je u događajima oko takozvanog „zavjera o državnom udaru“ u Crnoj Gori u oktobru 2016. godine.

Zapravo, priča o takozvanom ruskom pokušaju državnog udara postaje apsurdnija što više analizira. Vrijedno je napomenuti, na primjer, da je navodni pokušaj puča bio bar treći takav „napad na državu“ koji se desio uoči izbora u Crnoj Gori poslednjih godina. A apsurdi su samo odatle.

Navodni organizator državnog udara, Saša Sinđelić, bio je srednjoškolac koji je odustao od traženja ubistva u Hrvatskoj koje nije bilo u Crnoj Gori petnaest godina. Ipak, GRU je navodno zadao tako marginalnu cifru da organizuje državni udar (posle otkaza od tri nedelje) protiv režima koji je bio na vlasti nekih tri decenije. Nije iznenađujuće što se Sindjelić u martu 2019. godine potpuno odrekao svog svedočenja , otkrivajući da je priča iz njega izbačena nakon dvadeset tri dana u samici i brojnim premlaćivanjima.

Drugi centralni akter navodne zavere, Mirko Velimirović, takođe se odrekao svoje priče u aprilu 2017. godine, nakon koje je imao ozbiljnu „saobraćajnu nesreću“ i odlučio da je bolje za njegovo zdravlje da svedoči ponovo. Ipak, tokom unakrsnog ispitivanja njegovo svedočenje se brzo raspalo; Velimirović, na primer, nije mogao da identifikuje oružje koje je navodno kupio (a koje nikada nije proizvedeno), niti je mogao da identifikuje misterioznog albanskog crnog trgovca od koga je navodno kupio oružje.

Ostali navodni učesnici ovog trećerazrednog balkanskog kabareta bili su slično farzički; kako se navodi u jednom izveštaju, većina uhapšenih bila je „starija i u lošem zdravstvenom stanju “. Komični vrhunac postupka došao je sa svedočenjem navodnog zavjerača za državni udar (u stvarnom životu samozatajeni narkoman ) koji je imao zadatak da razbije prozore i baci Molotovljeve koktele u sjedište političke stranke – ali pogrešno je shvatio adresu . Tokom zbunjenog svedočenja , navodni zavjernik za državni udar tvrdio je: „Zapravo čak i ne znam šta sam trebao raditi. Jedini koga ovde poznajem rade za vladu. “

Iznenađujuće, imajući u vidu navodno ozbiljnu opasnost s kojom se zemlja suočava, ni ministar unutrašnjih poslova, ni ministar odbrane, ni crnogorski Savet za nacionalnu bezbednost nisu obavešteni o takvoj neviđenoj pretnji. Ni crnogorski zvaničnici nisu obavijestili NATO da su otkrili zavjeru podržanu od Rusije protiv njihove zemlje.

Čak je i Đukanović rekao da je o navodnoj aferi saznao samo iz medijskih izveštaja. Kako je sam ministar unutrašnjih poslova Crne Gore donekle neozbiljno primetio dane nakon otkrića navodnog pokušaja državnog udara: „Nije bilo sastanka vlade ili Saveta za nacionalnu bezbednost, predsednik države je rekao da ne želi na komentar, premijer je rekao da o njemu ništa ne zna ili da nema dovoljno informacija… Moram priznati da je tovrlo specifičan ‘državni udar’,