Vabi Sabi Montenegro

Piše: Marko Kentera autor je nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Živimo zarobljeni u svijetu i u vremenu koji neprestano jure za savršenstvom, gdje se svaka pukotina skriva, a svaka nesavršenost popravlja i glanca do sjaja. Ludilo današnjice za neko tuđe ja ili mi, koje kreiramo suprotno od sebe, za druge.

Crna Gora, u svojoj suštini, od pamtivijeka živi filozofiju vabi sabi. Ta japanska umjetnost pronalaženja ljepote u nesavršenosti, u prolaznosti i tišini prirodnog ciklusa, ovdje je oduvijek disala na plaži Galije, u moru iza Školja, u maslinama na Skočiđevojci i u ljudima koji se ne trude da budu više nego što jesu.

Vabi sabi nije estetski trend, nego pogled na svijet.

Principi kojima mudriji danas teže, a pravi Crnogorci su težili njima nekad, su skromnost umjesto blještavila, jednostavnost umjesto složenosti, mir umjesto buke. U tome leži i odgovor na pitanje kako moja Budva, grad koji se često gubi u ritmu preglasnih sezona i u ciklusima loših vlasti, može pronaći novu autentičnost, koja ju je krasila milenijumima.
Umjesto da juri za sjajem i monumentalnošću, mogla bi otkriti snagu u svojoj patini, u mirisu starog kamena koji napušteno leži po budvanskim selima i u tišini ranog jutra kad more još spava.

Osjećam vabi sabi kada Jelena bere rokolu na Prijevoru — tiho, sa prstima koji znaju grbaljsku zemlju bolje nego specijalitete Italije.
Osjećam ga i kad Nemanja kosi travu ispred stare kuće u Kuljačama, a miris zelenila miješa se sa morem i sjećanjem koje izbija iz obližnjeg gumna.

Zar nije vabi sabi kad Stevo meči masline i pravi ulje u Buljarici a gusta kap što sija kao jutarnje sunce odbija se o novi mlin.
Vabi sabi je crnogorski fenomen od trenutka kad Nikola i Branko sređuju imanje u Divanovićima, dok okolni vazduh miriše na djetelinu i umor a David umara sve redom beskonačnim brojem pitanja. Kad Nikola popravlja dio međe i puta na Čelobrdu, kamen po kamen, kao da vraća dah staroj raskrsnici.

Sve su to trenuci kada svijet diše sporije jer je jednostavno, prolazno i zato beskrajno vrijedno.

Zamislite Budvu kao vabi sabi scenu, kao mjesto gdje kafići nisu ogledala, već sjenke, gdje umjetnici stvaraju iz ogrebotina i sjećanja, gdje turisti ne dolaze da zaborave, nego da osjete. To nije neka moja patetična nostalgija već povratak suštini koju hiljade turista traže u zadnjim desetljeća.

Ljepota prolaznosti, nepretenciozna harmonija između čovjeka i prirode – to je ono što bi moglo postati prepoznatljivo lice Crne Gore, jer je bilo u prošlosti.

Cijela ova zemlja, od Lovćena do Skadarskog jezera, već jeste vabi sabi pejzaž – krševita, smirena, neukroćena, ali duboko elegantna u svojoj nesavršenosti. Crnogorska kuća pod vinovom lozom, stara barka u budvanskom portu, zid koji puca pod težinom vremena – sve su to slike koje nose dostojanstvo nesavršenog.

U tome je prava šansa Crne Gore, ne samo za turizam, nego i za duh koji smo skoro izgubili. Da se predstavi svijetu ne kao razglednica savršenstva, već kao poetski prostor u kojem se ljepota nalazi u tišini, u sjenama, u vremenu koje prolazi.

Možda je upravo to i budućnost Budve, da umjesto da prikriva pukotine, nauči da ih obasja.
U njima je, kao u šolji za čaj prije pet vjekova Sen no Rikjua, savršenstvo koje traje duže od bilo čijeg pamćenja jer je jednostavno, prolazno i vječno, kao što i Budva jeste.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)