Piše: Marko Kentera, Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
U selima Boke, gdje planine izviru iz mora i kao da preleću ka Crnoj Gori a ljudi se bore sa sopstvenim zloslutnim sijenkama od kojih nije moguće pobjeći, pojam nacije se preko dvjesta godina nosi kao ukleti totem.
Čuvaju ga Crnogorci i Srbi ali i drugi kao da je riječ o dragulju koji samo da se ne slomi od nježnosti i ljepote, iako je to više bezvrijedni ružni kamen koji ih vuče na dno.
Balkan gaji opasnu naviku da pretvara lijepe mitove naših predaka u kosture, a kosture u propadanju u dokaze.
Mi vjerujemo kako krv pripada samo našoj zemlji, kao da ljudske vene naroda sa Karpata imaju korijenje umjesto pulsa.
Istina je među našim rijekama i tvrdim brdima tiha i tvrdoglava.
Nacija zaista, koliko god ne željeli da povjerujemo u to, nije uklesana u genetski kod.
U našim ćelijama, jeste čudno, nema zastava i grbova, lavova i orlova, nema granica, nema slavnih srpskih prezimena koja odzvanjaju kroz vjekove borbe za slobodu.
Geni ne govore srpski, crnogorski, bošnjački ni albanski.
Naši geni, kao naše prokletstvo, govore jezik života a taj jezik ne poznaje pogrešno pretpostavljenu autohtonost.
Trend „pametnih“ je da šalju svoje uzorke pljuvačke i krvi u laboratorije ne bi li pronašli serdare i vojvode među precima.
Liči na potragu čuvenog Indijane Džonsa za svetim gralom. Svaki Crnogorac ustvari radije bira bajku nego istinu.
Istina o tom iskonskom pravu na prostor je ta da je Nikšić dio Crne Gore ni stotinupedeset godina a Budva čak manje od stotinu iako je grad star preko tri milenijuma. Kad vidimo kako joj ide u Crnoj Gori često mnogi od nas pomisle da je bolje da nikad nije ni ulazila u njen sastav.
Balkan voli bajke. Pogotovo one u kojima se tvrdi da je komad zemlje nečiji jer „krv junaka” koji su jataganom posjekli preko 100 neprijatelja daje pravo i tapiju na prostor.
Takve priče su opasne jer na njima odrastaju generacije, pa i moja, koje zaborave da prostor pripada svima koji ga grade a ne samo onima koji tvrde da su ih naši stravični klanci prepoznali. Takva zabluda je u nama odavno rodila isključivost a ona nas je uvela u stalni ciklus tragedije, koja ne prestaje.
Crnogorci i Srbi, kao i svi drugi narodi na Balkanu, robovi su iste greške o čistoti, sopstvenoj ljepoti i pravu. Mi umijemo da uzdignemo naciju iznad ljudskih bića, porijeklo iznad bolje budućnosti, a našu magičnu najbolju krv iznad zdravog razuma.
Zapravo, veličina jednog društva mjeri se sposobnošću da razbije svoje mitove pa to u suštini znači da smo sebe smjestili jako nisko. Veličina bi trebala biti moć da se shvati da identitet nije kamen nego najljepši dah i da nije rodoslov nego izbor. Svakako nije sveto pravo, nego obaveza pametnih da se gradi zajednički prostor od strane drugačijih ljudi što mi ne uspjevamo ne godinama i decenijama već vjekovima.
Meni „balkanska nacija“, da tako nazovemo jednu objedinjenu zabludu, u svom negativnom smislu, liči na onog starog kineskog zmaja od papira koji jeste šaren i moćan ali je vrlo lagan i krhak. Dakle opasan samo onoliko koliko ljudi vjeruju da je opasan.
Kad vjetar prestane duvati u šuplje strane papirnog zmaja on se od tog momenta neće uzdizati kao prijetnja jer to nikad nije trebao da bude. Tek tada ćemo mi, „slavni“ potomci Južnih Slovena, možda prvi put osjetiti šta znači biti slobodan od krvi a vezan jedino za dostojanstvo zajedničkog života. Do tada je dug ili vječan put.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
