Kada bi se po nekoj Srpkinji mogao snimiti holivudski film, malo ko bi bolje odgovarao toj ulozi od princeze Jelisavete Karađorđević – žene čiji je život oscilovao između raskoši i progonstva, umjetnosti i politike, Pariza i Beograda. Rođena 7. aprila 1936. godine u Beogradu, bila je dijete kraljevske krvi, ali sudbine koja ju je rano odvela daleko od doma.
Ćerka kneza Pavla Karađorđevića i kneginje Olge od Grčke i Danske, kumče engleske kraljice Meri i vojvode od Kenta, rođaka evropskih krunisanih glava poput španske kraljice Sofije i princa Čarlsa – Jelisaveta je rasla u okruženju aristokratije, ali i u sjenci izgnanstva.
– Ovđe sam rođena, a morala sam da odem kad sam imala četiri godine. Onda sam morala da stvorim novi grad, novo ime, novi život – govorila je jednom prilikom, opisujući put koji ju je vodio preko kontinenata.
Od egzila do samostalnosti
Više od pola vijeka princeza je provela van domovine – u Južnoj Africi, Americi i Evropi. U Parizu je završila studije istorije umjetnosti, naučila pet jezika i izgradila duh žene koja se nikada nije oslanjala samo na svoje porijeklo.
Godine 1953. pojavila se u Diorovoj haljini na krunisanju kraljice Elizabete II, ali iza tog glamura krila se osoba koja je mnogo više od titule – umjetnica, preduzetnica i žena koja će kasnije imati i političke ambicije.
Ljubavi, brakovi i skandali
Jelisavetin privatni život bio je pun obrta, strasti i filmskih momenata. U tri braka doživjela je različite ljubavne priče, a svaka je nosila sopstvenu dinamiku. Sa prvim suprugom, njujorškim proizvođačem odjeće Hauardom Oksenbergom, dobila je dvije ćerke – Kristinu i Katarinu.
Drugi muž, britanski plemić Nil Roksburg Balfor, bio je otac njenog sina Nikolasa. Treći, peruanski političar i nekadašnji premijer Manuel Uljo Elijas, unio je u njen život strast i nemir koji su trajali godinama.
Između dva braka, 1974. godine, bila je verena za glumca Ričarda Bartona. Njihov odnos bio je buran i nepredvidiv, kao i sve u njenom životu. Kada je Barton posrnuo pred alkoholom, Jelisaveta je samo kratko zaključila: – Samo mi je on falio u životu.
U to vrijeme njujorška umjetnička scena obožavala je princezu. Druženja s piscima i umjetnicima, među kojima je bio i Momo Kapor, učinila su je dijelom gradske legende. Kapor je inspiraciju za svoj roman Zoe pronašao upravo u njoj, a priče o njihovoj bliskosti i danas se prepričavaju.
Ljubav bez protokola
U poznim godinama, Jelisaveta je pronašla mir i ljubav u Beogradu, uz Dragana Babića, bivšeg operskog pjevača s kojim je provela tri decenije.
– I da me zaprosi, ne bih htjela. Mi smo srećni u našem partnerstvu. Pošto nijesmo u braku, nema pritiska – govorila je s toplinom i humorom.
O Draganu je pričala s posebnim poštovanjem: – On sve organizuje, trpi moj ekscentrični karakter, misli o meni svakog dana. Još je i lijep, inteligentan, čita mnogo. On je najbolji od svih muškaraca koje sam upoznala.
Za nju je ljubav imala duboko značenje: – Seks nije samo zabava, to je priroda. Ali prava ljubav nastaje kad možete da budete potpuno opušteni s nekim – kad se brinete jedno o drugom bez egoizma.
Princeza koja je vjerovala u ljude
Jelisaveta Karađorđević nije bila samo dio kraljevske loze – bila je spisateljica, autorka knjiga za djecu, kreatorka parfema i žena koja je imala hrabrosti da se kandiduje za predsjednicu Srbije i Crne Gore 2004. godine. Bez ozbiljne kampanje i uz samo dvije nedjelje pripreme, osvojila je više od 63.000 glasova.
– Zvanični prijemi su gubljenje vremena. Više volim razgovore kad se sjedi na podu nego one za raskošnom trpezom – govorila je, ostajući dosljedna svom neformalnom duhu.
„Tamo daleko“ – život u knjizi
Svoj bogat i uzbudljiv život opisala je u autobiografiji Tamo daleko, objavljenoj na oko 400 stranica. Knjiga je hronika njenog djetinjstva u Belom dvoru, godina prognanstva, susreta sa svjetskim ličnostima i povratka u rodni grad.
– Pisala sam istinu. Možda ne svaku sitnicu, ali ono što je bilo bitno – jesam – rekla je prilikom promocije knjige.
U njoj se priseća i teških trenutaka – smrti brata Nikija i tetke Vuli, dugih godina samoće u Parizu i odlaska u Ameriku koji je doživjela kao i bjek i novi početak.
– Princeza bez zemlje u Evropi nije bila ništa, ali u Americi taj pedigre je odjednom postao čudo.
Uvijek svoja
Princeza Jelisaveta Karađorđević bila je aristokratkinja po rođenju, ali umjetnica po duhu. Njena misao bila je slobodna, njen govor britak, a njena pojava nezaboravna. Svijet je za nju bio velika pozornica, ali nikada nije igrala uloge koje joj drugi namjenjuju. U društvu političara, umjetnika i slavnih – od Kenedija i Niksona do Endija Vorhola – ostajala je dosljedna sebi.
Na kraju, najviše je voljela jednostavan beogradski dan, mirnu kafu i razgovor bez protokola.
– Visoko društvo je samo gluma. Pravi život je kad svi zajedno kuvamo večeru.
(Kurir.rs)
