TUĐE MISLI MOJE MOLITVE

Piše: Marko Kentera

(tekst napisan u vrijeme litija 2020. godine)

Negdje između magle nad Prokletijama i tihog zvona sa Ćipura, ja čujem korake koje drugi ne čuju.
Narod ide.
Ide u molitvi a do tog dana nije znao da se umije moliti.
Povorke sa svijećama a svjetlost se ne nosi u ruci, nego u grudima.
Gledam ih, te desetine hiljada neizgovorenih riječi, koje se kreću kao jedna tiha rečenica koja ne traži interpunkciju a opet je snažna kao gorde crnogorske rijeke Zeta i Morača.

Mislim da je možda sve ovo što se zbiva u Crnoj Gori pokušaj da se izgubljeno sjećanje na seoske glavice i vrtače i na staru vjeru predaka vrati u srce, kao što se naljepši miris vrati iz zaboravljene sobe kamenih kuća iz naših djetinjstava.

Vrijeme je da odu oni koji preziru sve Šantiće, Rakiće i Crnjanskog jer ne odgovaraju njima, koji ne čitaju.
Da se zahvalimo i pozdravimo sa „mudracima“ koji nose odoru partijskih jurišnika a danas tvrde da Mitropolit vodi anticrnogorsku opoziciju jer ne razumiju da on svetom vodicom osveštava pravoslavnu razjedinjenu braću, Srbe i Crnogorce, Bokelje, Vasojeviće i Crmničane.
Upravo je vrijeme da partijske zastavice budu zamijenjene ujedinjujućom tišinom koja kao da najglasnije kliče slobodi i znanju istine.

U toj procesiji naroda, koja podsjeća na beskonačnu liturgiju za koju se ne zna gdje joj je početak ni gdje je kraj, stoji Amfilohije, mudri i strogi svjedok vremena.
U njegovom glasu, kad progovori, ima nešto od drevnog jezika koji nije prestao da se moli ni kad su ljudi prestali da vjeruju u molitvu.
Čujemo u istom trenutku starogrčki i staroslovenski, arhaični crnogorski i današnji naljepši srpski jezik.
On ne govori da bi uvjerio, nego da bi probudio. Dok ga slušam, kao da čujem kako u njegovim riječima živi zaboravljena tišina Cetinja, onog istog Cetinja gdje su se nekad, ali ne i danas, sabirali i Bog i pjesnici, i ratnici i pokajnici.

Kažu da je taj starac postao simbol otpora. Ja u njemu ne vidim bunt, nego vraćanje onim svetim kompozicijama iz kojih smo davno ispali.
Njegova borba nije borba protiv čovjeka, nego rat protiv zaborava. Nije protiv Mila, protiv predsjednika i premijera i tog sveca komitskog pokreta i praoca NVO CPC, ni protiv vlasti, nego protiv one nevidljive komunističke i zle kosmičke prašine koja pada na ikone kad prestanemo da im se divimo.

U glasu dječaka Rista ima i suza i groma. Zna on da Crna Gora nije samo teritorija između mora i planina, nego osjećanje između duše i obraza. Zato kad izgovori: „Ovo nije zakon, nego bezakonje i brozomora“, ne govori on samo o članovima odnarođenog zakona nego o onom tankom sloju smisla koji se raspada kad čovjek pomiješa slobodu sa bezbožnošću, i vjeru sa ideologijom, kako to mi u Crnoj Gori činimo skoro osam decenija a kao da je osam vjekova.

Sjećam se kako je citirao grčke oce i kako je propovijedao da Rusija danas nosi Vizantiju jer Grci više ne mogu da čuvaju Konstantinopolj. To nije bila politika, nego metafora. Gdje god se vjera povuče iz srca, tamo caruje arhitektura bez duše.

Ja sam, priznajem, često bio zbunjen njegovom oštrinom. Onom riječju što zna da povrijedi, i pogledom koji ne zna da prećuti. Ipak, zar nije i to ljudskost? Zar i svetitelji, kakav je naš, nijesu nekad lomili riječi kao kamen, da bi iz njih potekao magični hrišćanski eliksir smisla? U njegovoj strogosti je sigurno bilo viška očinske ljubavi a ne manjka razumijevanja.

Dva voda vojske je, kažu, pravo ime egzarha svetog trona Pećkog. Neki drugi znaju da je Amfilohi drevno pleme koje nosi znanje i mudrost, kakav je uistinu i naš mitropolit.

Sada, kad ga gledam kako ide na čelu litije, sa krstom i štapom, kao sjećanje na Svetog Petra Cetinjskog, na Tajnovidca, na sve Njegoše i Petroviće, čini mi se da to nije hod protiv nekog zakona, nego hod za odbranu smisla svijeta. Kad čovjeku uzmu svetinju, ne otmu mu samo temelje i ime — otmu mu sliku u kojoj se ogleda sva praistorija njegove porodice i njegovo sopstveno lice.

U litijskom mimohodu pročišćenja, u nadi za buduće ujedinjenje, počinjemo da učimo kako da oprostimo progone, političke namještaljke, prijetnje, šume i mučenja, pucanja i vezivanja, golgotu koju smo decenijama prolazili zbog toga što drugačije mislimo, govorimo i vjerujemo

Ovaj narod, sabran u molitvi, kao da piše Prustovim jezikom koji je beskrajan ali u sebi nosi dio istine koji se ne da zaboraviti. Dok litije idu, svaka stopa i čitav taj hod postaju rečenice, svaka prolivena suza je fusnota istorije.
Miris tamjana, što se diže iznad ruku, otvara vrata povratku u one dane kad je sve bilo jednostavno i kad je Crna Gora još bila naivno dijete koje vjeruje da Bog sluša.

Pišem ovo ne da bih branio Amfilohija, ni da bih napadao Mila, komitskog sveca. Na kraju, svako u svojoj vjeri bira svece po sopstvenom poznavanju istine i željenom liku. Pišem, jer ljude mora da boli što se Crna Gora ponovo dijeli da bi pronašla buduće jedinstvo. Osjećam i znam da ovo hodanje kroz mračne pećine, ovi tihi molitveni koraci, nisu politika, nego zajednička molitva za dostojanstvo.

Ako su misli „oba voda naše svete vojske“ ponekad bile oštre možda je to zato što su bile Božije prije nego ljudske.
Ako su moje i naše riječi danas tihe to je zato što su ustvari tuđe misli pametnih i onih bližih vjeri i Bogu, ali su ipak i moje molitve.

Zato neka ovaj zapis ostane kao svjedočanstvo jednog trenutka kad je narod, umoran od svega, odlučio da ćutnjom progovori. Možda se u tom ćutanju, dok zvona zvone i dok zima, susnježica i kiša šibaju asfalte, skriva jedina istina koju svi znamo – da ova borba nije protiv nekog Zakona nego zbog sazrele svijesti i saznanja da se Crna Gora ne može sačuvati bez molitve.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)