Povodom današnjeg praznika – Njegoševog dana, kada se Crna Gora sjeća svog najčudotvornijeg izdanka, prenosimo vam dio besjede Svetog vladike Nikolaja Velimirovića, vrsnog poznavaoca Njegoševog djela:
„Vaše Veličanstvo, Praunuče besmrtnoga Vladike Njegoša! Evo nas na krovu naše države! Crna Gora u istini predstavlja krov naše države, i to ne samo svojom fizičkom uzvišenošću nad ostalim pokrajinama nego i moralnom. Evo nas sabranih na ovoj visini da proslavimo jednoga od mnogobrojnih divova, koji su na njoj izrasli – gorostasnog vladiku Njegoša, koji je nogama hodio po ovim stenama, no umom svojim uzvišavao se do nebesa, rukama svojim grlio celo pleme jugoslovensko, a srcem svojim saosećao bol i jad vascelog roda čovečjeg.
Još ovaj narod nije ni zalečio svoje ratne rane, a već je počeo da proslavlja svoje heroje iz prošlosti, bliske i daljne. Proslavio je junaštvo kumanovskih i nevesinjskih junaka, proslavio je mučeništvo Sv. Đorđa Kratovca, proslavio svetiteljstvo Pećskih Patrijaraha, proslavio hiljadugodišnjicu kralja Tomislava, pa evo danas proslavlja i visoki pesnički duh besmrtnoga vladike Petra II Njegoša, proslavljača Boga i viteštva.
Zar je ovome ljuto ranjenome narodu do proslavljanja onih koji su živeli pa umrli? Zar se proslavama leče rane ranjenika, a ne hlebom? Tako mogu da misle nerasudni, i tako da govore kratkovidi, koji ne vide ljute rane na duši narodnoj, nego ih gledaju samo na telu. Ako se hlebom leče rane telesne, zar se hlebom leče i rane duševne? Ako telesna hrana može da ispravi telo pogrbljeno od gladi, zar može ona da ispravi dušu pogrbljenu od ratnih poroka?
Ko ima oči da vidi može da vidi, da se je ovaj narod od rata do sada bolje zalečio i oporavio fizički nego moralno i duhovno. Treba mu i duhovne hrane, da bi mu se i duša zalečila i ispravila. Proslavljanje velikih junaka daje tu hranu, taj melem duši.
Ne slavimo mi mrtve nego žive. Pravi junaci nikad ne umiru ni na zemlji ni na nebu. Oni svlače sa sebe hudu telesnu odeću, da potom kao slobodni duhovi žive u finijoj i zračnijoj atmosferi, nego što je naša. „Kada skonča čovek – tada počinje”, veli Sv. Pismo (Sirah 18, 6). Ne treba se bojati, da jedan narod ne pretera proslavljanju svojih svetitelja i učitelja, svojih viteza i dobrotvora, srž srži svoje i najbolji plod istorije svoje, nego se treba više bojati, da narod ne zatvori kapiju za leđima svojim i zaboraviv imena i vrline svojih velikana, ne preda se samo brizi o danu i komadu.
Izbrisaće se brzo takav narod sa lica zemljinog, i naslediće ga onaj narod, koji stalno ima pred očima živu galeriju svojih velikih i svetlih duhova, te gledajući njih razvija u sebi stremljenje ka dobru, pojačava veru u dobro; i gledajući njih ima se koga stideti u nevaljalstvu svom i kime krepiti u stradanju svom Jedan od takvih velikih i svetlih duhova boravio je u ovome prahu što je pred nama. Pod svesnim ili nesvesnim izgovorom, da smo se sabrali danas oko ovoga praha mi smo se u samoj stvari sabrali oko besmrtnoga duha, koji je bio odeven ovim prahom.
Jer da taj veliki duh nije nadživeo svoj prah, zar bi neko od nas našao razloga da s počašću prilazi ovome prahu i to na 70 godina po izlasku čoveka iz te svoje smrtne rize? Ne ovaj prah, nego duh vladike Petra privukao je danas mnoge hiljade duša na ovo mesto. Mi hoćemo da prenesemo ovaj prah sa Cetinja na Lovćen.
Nije li svejedno prahu ležati na Cetinju ili na Lovćenu? Ja vjerujem, da je u ovo delo umešano samo Proviđenje. Bog hoće, da nas zagreje velikim duhom besmrtnoga Vladike, pa nas je zaposlio oko njegovog praha. To je običan način Božji, da kroz prividno neznatne događaje daje ljudima veliku lekciju, i da sa prividno mršave njive puni ljudske duše bogatom duhovnom žetvom.
Šta su postigli Austrijanci spuštanjem praha Vladičinog sa planine u dolinu? Ako su nameravali, da na grobu njegovom nameste topove, da bi bolje gađali, prevarili su se, jer topovi su nemoćniji od ovoga mrtvoga praha onda, kad nepravdu brane, a pravdu napadaju. Ili su možda nameravali, da spuštanjem praha u nizinu spuste i duh Besmrtnikov sa one visine, mnogo više od planine Lovćena, na koju je zaslužno uzleteo, i da umanje poštovanje naroda srpskog prema njemu?
U tome su se još crnje prevarili. Kao što Turci bacanjem glave svetoga Lazara u bunar nisu smanjili ni Lazara ni poštovanje prema Lazaru, tako ni naši ratni neprijagelji nisu to postigli spuštanjem Njegoševog tela sa planine u nizinu. Rat dostiže vrhunac nemorala, kada ni mrtve ne ostavlja na miru. Svojim nedelom Austrijanci su još povećali naše poštovanje prema našem najvećem pesniku.
No mi ćemo se vratiti doma prazni i duhom gladni sa današnje svetkovine, ako dignemo samo kosti Njegoševe na visine Lovćena, a ne uzdignemo duh svoj do njegovih duhovnih visina. Da se nikome ne moradne desiti ono što je knez Janko predviđao da će se njemu desiti pri povratku sa jedne beskorisne skupštine:
Kad me žena pita, đe sam bio,
Kazaću joj da sam so sijao!“
Neka zato svak uzdigne danas svoj duh do one visine, na kojoj stoji postavljena bogata duhovna trpeza Njegoševa, i neka se nahrani onom duhovnom hranom, kojom se hranila ta velika duša za vreme svoga obitavanja na zemlji. Ja vidim tri glavna jela postavljena na toj trpezi, kojima kad bi se duhovno hranio sav naš narod, zalečio bi sve rane svoje duše i bio bi zdraviji od svih drugih naroda.
Prvo je jelo Njegoševa vera u Boga u besmrtnost duše; drugo – njegovo rodoljublje, i treće – njegovo proslavljanje viteštva kao najveće vrednosti na zemlji.
Vjera u Boga i besmrtnost duše
„Udar nađe iskru u kamenu“. Duša je božanska iskra u nama, koja nam sama sobom daje dva neposredna svedočanstva: jedno o postojanju Boga i drugo o svojoj besmrtnosti. Nema li pak udara, duša ostaje mutava, te ne može da svedoči ni o Bogu ni o sebi. Strašni udar, pod kojim je Crna Gora od uvek stajala kao pod teškim čekićem, majstorski je kresao i držao neprestano upaljenu ovu božansku iskru kod Crnogoraca.
U svoj istoriji Crne Gore ne pamti se, da je ikada postojao jedan jedini svesni odricatelj Boga i besmrtne duše, jer se ne pamti ni jedan period vremena bez udara. Tamo gde nema udara, u dolini i zavetrini, rastu gljive odricanja i bezboštva
„Stradanje je Krsta dobrodetelj;
„Prekaljena iskušenjem duša
„Rani telo ognjem elektrizma,
„A nadežda veže dušu s nebom
„Kako luča sa suncem kapljicu
Stradanje – to i jeste onaj blagosloveni udar, koji kreše plamen vere u duši. Stradanje je najkraći put ka veri; umovanje čini taj put dužim, a materijalno blagostanje i ugodnost produžuju ga u nedogled. Vera u Boga i besmrtnost jeste dragocenost, te kao i svaka dragocenost – čak i nesravnjivo manja – ne zadobija se lako.
Vladika Njegoš istina nasledio je tu veru lako kao što se zdravlje nasleđuje; no koliko truda i muke čovek podnese kroz ceo svoj vek, da održi, učvrsti i unapredi nasleđeno zdravlje!
Njegoš je održao i utvrdio nasleđenu veru mučnom borbom i stradanjem spolja i iznutra. Istorija njegove duše to je istorija prave ljudske duše, koja se probija kroz mrak ka svetlosti, kroz zlo ka dobru, kroz bezumlje ka umnoj sili. On je pobedonosno prešao sve muke i veru održao, ukrepio i udubio. Sav prividni besporedak stvari i događaja unaokolo mogao je njega užasnuti, ali ne i zbuniti. Svojim smelim i zdravim duhovnim vidom on je video, da:
„Cijeli ovi besporetci
„Po poretku nekome sljeduju,
„Nad svom ovom grdnom mješavinom
„Opet umna sila toržestvuje.”
Ta „umna sila“ i jeste Bog, Svedržitelj i Promislitelj, „svevišnji tvorac nepostižni”, čijeg uma jedna iskra ogleda se u čoveku
„Ka svod jedan od tvoje palate
„Što s’ ogleda u pučinu našu”,
Kako Njegoš veli. Ushićena živim Bogom „Ocem poezije”, njegova pesnička duša proslavlja Tvorca i Gospoda ovako:
„Velji jesi, Tvorče i Gospodi!
„I čudna su tvorenija tvoja!
„Veličestvu tvome kraja nema…
„Dan ti svetlost krune pokazuje,
„Noć porfire tvoje tainstvene,
„Neponjatna čudestva divotah.
„Tvor ti slabi djela ne postiže
„Samo što se tobom ushićava.”
A o besmrtnosti duše Njegoš svedoči:
„Ako istok sunce svjetlo rađa,
„Ako biće vri u luče sjajne,
„Ako zemlja priviđenje nije,
„Duša ljudska jeste besamrtna,
„Mi smo iskra u smrtnu prašinu,
„Mi smo luča tamom obuzeta.“
(Zurnal.me)
