Spada li zastava u osnovne životne namirnice?

Piše: Mitar Radonjić

Blagoš, blagoš – dočekasmo povećanje plata, standard nam poraste. Planirali smo neka ljetovanja, zimovanja, mlađi bogami da posjete i poneko gostovanje kakve poznate ličnosti u Budvi, baba Dostana htjela u banju, ali – avaj. Uz porast plata, povećaše se i cijene, ali to nije zbog inflacije, to je zbog rata u Ukrajini i zbog velikog, zlog čika Putina.

Nema to ama baš nikakve veze sa činjenicom da Crna Gora uvozi bezmalo 75% robe koja se nalazi na rafovima prodavnica, da nam stočari prosipaju mlijeko ili ga jednostavno doniraju jer im se ne isplati po tržišnim cijenama da ga prodaju, da poljoprivrednici jedva sastavljaju kraj sa krajem i svoje proizvode na kraju dana ipak poslužuju svojim porodicama jer im je to isplativije nego da ih prodaju po tržišnim cijenama koje su skoro pa niže od cijene same proizvodnje. Na stranu to što je cijena koštanja radnog sata ponižavajuće niska pa većinom same porodice rade na gazdinstvu.

Dok ovo pišem, sjetih se razgovora sa jednim prijateljem, fin čovjek, godinama drži plažu i restoran na primorju i žali mi se kako ne može da nađe radnike tokom sezone iako im nudi platu od hiljadu eura, smještaj i jedan obrok dnevno. Pa kako će i naći kad u susjednoj hrvatskoj sobarica dobija mjesečno hiljadu i po eura, smještaj i tri obroka u objektu gdje radi? A zaboravlja da je prošle godine nudio svega pet stotina eura za taj isti posao – što bi naš narod rek’o, došla maca na vratanca. Ali da se manemo lokalnih trućanja, ipak o ozbiljnoj temi ovdje govorimo.

Poslom sam proputovao cijelu Evropu i tako sam uvijek imao i malo vremena da pored poslovnih obaveza prošetam, upoznam gradove a ponekad štogod i kupim. Najčešće me interesovao životni standard jer se odavno nosim mišlju da emigriram iz Crne Gore i tako upoređujem cijene životnih namirnica u razvijenim zemljama Evrope sa cijenama u Crnoj Gori i tako, na primjer, pola kila kafe u jako lijepom, francuski prefinjenom pakovanju u Lionu ( trećem gradu po veličini u Francuskoj ) košta oko 2,5 eura a u našoj lijepoj oko 4,5 eura – mislim se, da je čovjek po toj cijeni ne posrče, što Francuzi znaju što je dobra kafa, turska kafa jel? Promuvah se malo oko povrća i pogled mi se zadrža na krompiru, onom krompiru kojeg su Inke gajile prije više hiljada godina, doduše, ne mogu provjeriti ali tako vele stručnjaci. Onom istom krompiru te ga je Petar I Petrović Njegoš neđe oko 1786 godine dognao u Crnu Goru te ga ustoličio kao cara među hranom, da bez njega meso ne ide. O cijeni mesa ćemo druge prilike, da nam ne presjedne, da ne bude što bi stari rekli ,,mačku goveđa glava“.

Elem, istorija je istorija, a da mi vidimo šta ćemo sa sadašnjošću i cijenom krompira koji bješe 0,52 eura u tom trenu u Lionu a u sred Podgorice ni manje ni više no okruglo 0,90 eura. Majka mu stara, znao sam da je naš krompir, onaj čisto ,,planinski“ neđe tu iz okoline Nikšića, Mokra njiva i tako to, komad bolji no francuski, ma šta komad – duplo bolji, no me kopka što ga ne zaokružiše na eura, no 0,98 eura. Ne znam, nesam školovao – reče ona dama i bogme u pravu bješe.

Onako osviješćen činjenicom da je naš krompir bolji no francuski, preselih pažnju ka bananama i tu se isto prijatno iznenadih – 0,92 eura bješe kilo žutog, krivog voća a kod nas tad bješe 1,30 eura. Odmah sam shvatio šta je, iste su te banane no je činjenica da je Ekvador prvo bio naseljen staroameričkim domorodcima da bi neđe Inke u 15 vijeku ,,opuvale“ domorodce ( a nije im ni čudo kad su imali prefiks ,,staroamerički“ a ni ,,novoamerički“ nisu mnogo vični borbi bez ako može iz vazduha, no ‘ajde, osjetismo mi to u prethodnom vijeku najbolje ), ali ni Inke ne opstaše predugo i sad dolazimo do ključne stvari koja je zapravo razlog tome što su banane iz Ekvadora jeftinije u Lionu no u Crnoj Gori – Španci osvajaju Ekvador 1534 godine, a svi znamo da su Španci i Francuzi mnogo bliski i kako neće bivša Španska kolonija dati banane jeftinije Francuskoj no Crnoj Gori? Moraju, logično je, nije istorija za bačit’, ne bogomi. Doduše, činjenica je da Crna Gora dobija premium klasu banana za razliku od Francuza, još ne čuh da je koji Francuz nos očeša’ o te banane, mada istini za volju, evo izgleda neće ni u Crnoj Gori, viđeh zaplijenismo nekakve ,,supstančine u banane“ što bi Zećani rekli, pa računam da i taj dodatni miomiris banana iz Ekvadora igra ulogu da budu skuplje banane u Crnoj Gori nego u Ekvadoru.

Majka mu stara, osjećam se kao da sam u paralelnom univerzumu, paralelnom ekonomsko-socijalnom univerzumu – prosječna plata u Francuskoj je u tom trenu bila oko 2.400 eura a u Crnoj Gori, ako ćemo vjerovati ovima te vele da se sa 1,50 eura može preteć’ dan, oko 700,00 eura a cijene, što bi rođa Tika Špic rekao – ripaju li, ripaju. Ali to nije bitno, to je povećanje standarda a ne lopovluk, bezobrazluk jer smo naopaka ekonomija pa se određenima može, što je skuplje to je bolje, a to što dižemo kredite da bismo jeli, nije važno, važno je da nam ko Crnu Goru ne ponese za Čačak, čuš za Čačak, šta mi pada na pamet.

Gle bogoti,  živo me sad zanima koliko košta crnogorska zastava u Francuskoj, jer čujem da je najjeftinija u ulici Džona Džeksona u Podgorici, ali samo čujem, nisam vidio svojim očima. Ko može nek’ provjeri tamo pa mi javi – spada li zaboga zastava u osnovne životne namirnice?