Piše: Rada Nikčević, snaha Petra Nikčevića, saniteta, kapetana 1. klase u rezervi, ubijenog u činu spašavanja ranjenika saborca od strane snajperskih Hrvatskih paravojnih jedinica
Sinoćna utakmica otvorila je pitanja na koja niko nema hrabrosti da odgovori. Ko je dozvolio da se čuju takvi monstruozni pokliči?
Ko je omogućio da se na tribinama pojave transparenti puni mržnje, simboli koji ponižavaju žrtve, porodice i sve nas koji još nosimo ožiljke prošlosti?
Ne mogu da shvatim kako je moguće da se toliko mržnje nesmetano unese na naš stadion. Kako je moguće da se čuju poruke koje je civilizacija davno osudila?
Kako je moguće da niko iz naših institucija nije reagovao?
A onda ‐ blokada cijele države.
Sva Crna Gora bila je u blokadi zbog šačice hrvatskih navijača, a sa tribina se orila mržnja koju svi znamo.
Koja još uvijek boli, koju ne možemo ostaviti iza sebe – i koja više ne smije biti prećutana, ignorisana ni trivijalna. Sramno je što naši predstavnici nijesu zaštili ni državu, ni narod, ni dostojanstvo Crne Gore.
Tim više što naša prošlost nosi stravične i teške zločine,tragedije zbog kojih bi svaka institucija morala da stoji čvrsto uz svoje građane. Umjesto toga, ispada da su više brinuli da obezbijede one koji pozivaju na mržnju, nego da zaštite one koji su od te mržnje stradali.
Moja porodica to zna. Porodice koje su ostale bez svojih voljenih to znaju bolje nego iko. Mi ne opraštamo. I nećemo zaboraviti – ni zločine, ni počinioce, ni ideologije koje su ih pokretale.
Ovaj tekst nije usmjeren protiv naroda, nego protiv onih koji su u prošlosti nosili mržnju kao zastavu i onih koji je danas osnažuju,
potiho ili otvoreno, kroz skandiranja i simbole koji vrijeđaju sve nas.
Ovaj tekst nije usmjeren protiv naroda, nego protiv onih koji je danas osnažuju, potiho ili otvoreno, kroz skandiranja i simbole koji
vrijeđaju sve nas.
I pitam se: kako iko može očekivati sreću, mir ili povjerenje,
kada se ovakve stvari dopuštaju?
Kada se mržnja prećutkuje?
Kada se građani ponižavaju pred sopstvenim institucijama?
Neka se zna: dok god se ovakvi incidenti guraju pod tepih, dok god se mržnja toleriše, dok god se dostojanstvo građana zanemaruje, u ovoj
priči neće biti sreće.
Ni pravde.
Ni iskrene budućnosti.
Karma je vremensko rešeto.
Samo polako.
I na kraju – žalosno je i porazno gledati one koji i danas žive od mržnje, koji se hrane otrovom koji su naslijedili, ne
promišljajući ni trenutka šta rade ni kuda ih to vodi.
Mrze sve što je drugačije, sve što je tuđe, sve što ne mogu
razumjeti.
Mrze ono što mi imamo – svoju vjeru, svoje ime, svoje prezime,
svoj identitet.
Ali neka bude jasno:
NJihova mržnja govori o njima, ne o nama.
Neka se pronalaze, neka se hrane time – to je njihov mrak, njihova
praznina, njihova muka.
Mi smo dužni samo jedno: da pamtimo, da se čuvamo i da ne
zaboravimo ono što je istorija već pokazala.
(Portal083)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
a eto lazar scepanovic je pun sebe i pjeva odu o sebi i policiji koja je na dostojan nacin zastitila ustaske pristalice koji su bili cuvani kao bebe. sramna izjava prvog covjeka policije