UNOSNO ULIZNIŠTVO

Piše: Sibin

Novocrnogorci sebi podižu cijenu, bog te pita zašto… Pošto se iznesu na političku tezgu, kao veoma dotrajala roba, gotova za rashod, jedino što znaju jeste braniti šefa. Unosno ulizništvo, nema šta.

Konkurencija je žestoka, da ne napišem baš paklena. Nesuđena poetesa Aleksandra vs. udata Stanković, na braniku državnosti i „ustavotvornosti“.

Ode u tri lijepe naša mačistička, `ajdučka, brkata strana istorije. Ona sa barutom na mudima, jer je u trendu insistiranje na ženskom heroju, kojeg populizuje fabrika snova, Holivud.

Tome, evo, nije odolio ni ovaj doskora korotni krš, lelekački vrh, i planina sa glavom sokola. Moderna vremena se i ovdje javljaju…

Tako će poetesa u pokušaju, gorepomenuta Aleksandra V. javnosti objašnjavati kako je „Strijeljan Ustav. Kako se vrši Ustavna ukopacija!“ Valjda od strane – „ustavolomitelja“, ako sam dobro ispratio splet njenog jezikoslovlja?

Udata Stanković djevojačko Vuksanović, će se isprčiti sa po liberalski dva podignuta prsta, baveći se pitanjem crkvne imovine, za koju tvrdi da će biti prepisana u vlasništvo tuđe države. Srbije? Meksika? Ili ipak Srbije?

I jedna i druga, mogle bi u nekoj alternativnoj budućnosti zasjesti u fotelju ministra odbrane, jer po damski forsiraju vojnički diskurs.

Onaj opsceni za kojeg psihoanaliza tvrdi da je druga strana seksualnosti koja je u opštoj krizi. Tim prije mjesto za iskaz traži u nekim drugim disciplinama, naredbodavnim i militarnim, ubilačkim i represivnim.

Zaista: oružje je uvijek uspjela aluzija koja se dotiče falocentrične dominacije, u nas gurnute u sasvim drugi plan.

Možda da se, ipak, razmotri pitanje povratka obaveznog služenja vojnog roka, s tom razlikom što bi važio samo za žene, barjaktarice na braniku suverenosti koje prednjače u iznošenju – zvanične, dakle, totalitarne riječi.

Počinje kao tragedija, ponavlja se kao farsa, stara je istina Istorije.