Piše: Vladimir Vuković
Ima dana kad se neka pesma opsesivno uvuče u glavu i čovek ne može da je se oslobodi. Prvog novembra od jutra me je proganjao stih: „Sve to nije dobro, mrtvi nisu roba, pustite da mirno leže na dnu groba.” Stariji čitaoci će se setiti, a zbog mlađih treba reći da je to refren pesme Rasprodaja bola. Njeno autor je sasvim slučajno rođen baš na taj dan, pa sada nisam siguran da li je to bio omaž Bori Đorđeviću ili je opsesija imala veze sa komemorativnim skupom u Novom Sadu.
Biće da su se te dve stvari nekako povezale u mojoj glavi. U svakom slučaju, te opsesije sam se oslobodio tek kad sam o komemoraciji koja se tog dana održavala počeo ozbiljno da razmišljam, tražeći njene skrivene, a ne samo očigledne funkcije.
Pomeni, kao što svako zna, služe za odavanje počasti preminulima. Pomažu i oslobađanju od traume zbog njihovog gubitka kroz ponovljeno kolektivno proživljavanje nemilog događaja i sećanja na preminule. Manje je, međutim, očigledno da komemoracije mogu imati i političku funkciju.
Smrt značajnih pojedinaca ili kolektivna stradanja neretko se koriste i kao sredstvo za jačanje kolektivne solidarnosti i prilika da se stradanje poveže sa političkim vizijama. Smrt na taj način postaje politički resurs.
To je očigledno kada je reč o stradanju političkih ličnosti. Na primer, komemoracije povodom smrti Zorana Đinđića uvek su bile povod da se njegovi saborci okupe i ojačaju međusobnu povezanost, ali i da prozborе šta bi Đinđić danas rekao.
I kolektivna stradanja mogu imati tu funkciju. Jedna od marketinški najbolje iskorišćenih tragedija na ovim prostorima sa globalnim odjekom jeste Srebrenica. Zločin u Srebrenici i godišnje oživljavanje sećanja na taj događaj poslužili su kao osnov za narativ o genocidu i pripadajuću rezoluciju UN.
Primera je bezbroj i mnogi svedoče da smrt može da se konvertuje u politički kapital. Smrt u svakom slučaju jača osećanje zajedništva koje treba da nadomesti gubitak člana ili članova zajednice. Ona može da bude i upozorenje na pretnje koje ugrožavaju zajednicu i poziv da se one preduprede. To važi kad je smrt povezana sa prirodnim uzrocima zbog starosti i bolesti ili kad nastupa kao posledica nesreća i katastrofa, iza kojih ne stoji nečija svesna namera. U tim slučajevima je teže, mada ne i nemoguće, koristiti tragedije u političke svrhe. Lakše je ukoliko se iza tragedija krije jasna namera, kao u slučaju atentata, masovnih ubistava ili terorističkih napada.
Sama tragedija, koliko god velika bila i kako god izazvana, svoj politički smisao dobija tek u konstrukciji sećanja, a sećanjem se može politički manipulisati. Iz tog razloga neke tragedije se brišu iz pamćenja, a neke se obogaćuju različitim detaljima i tumačenjima do mere da im se preoblikuje prvobitni smisao. Danas više znamo o nemačkom bombardovanju Britanije u kojem je stradalo oko 40.000 civila tokom Drugog svetskog rata nego o savezničkim bombardovanjima nemačkih gradova u kojima je poginulo deset puta više civila, a samo tokom jednog dana u bombardovanju Drezdena poginulo je 25.000 civila.
U Srbiji tokom jedne godine pogine više od 500 ljudi u saobraćajnim nesrećama, ali sećanje na te ljude gotovo ne postoji, osim u krugu porodica. Pogibija 16 ljudi, koju je izazvao nesrećan niz okolnosti, prerađena je u aktuelnom sećanju kao nacionalna katastrofa. Pod sloganima „korupcija ubija“ i „ruke su vam krvave“ trebalo je da se stradanje direktno pretvori u politički resurs.
Do te mere da se čak i majka jednog od stradalih uključila u političku borbu štrajkom glađu sa zahtevom da predsednik Srbije „raspiše izbore i pusti iz pritvora sve studente koji su protivpravno lišeni slobode“. Rizikujući život za navodno viši cilj, smrt je ponovo postavljena u centar političke simbolike i povezana sa političkim zahtevima. Nekoliko dana pre toga osujećen je pokušaj insceniranja smrti jednog od vođa blokadera. Da je uspeo u svom naumu, njegova privremena „smrt“ napravila bi politički cunami. Očekivano vaskrsenje učinilo bi od tog studenta mesiju, ali sada je važnije to što je i on pokušao da simbol smrti stavi u centar političke borbe.
Ovo ne ostavlja prostora ni za osnovno sažimanje odgovora na kompleksno pitanje zašto je smrt tako snažan simbol u ljudskoj istoriji. Dovoljno je reći da ona oduvijek fascinira ljude. Oko smrti i u vezi sa njom, kao i o suočavanju sa njom, sazdane su velike svetske religije, izgrađeni su hramovi, svetilišta i piramide. Na kultu mrtvih postavljeni su temelji svih ljudskih kultura – obredi, rituali i moralne norme koje se odnose na mrtve.
Sve te činjenice svedoče o dubokoj simboličkoj snazi smrti. Pojavljivanje i manipulacija tim simbolima, kao što je pokušao pomenuti đeran, predstavlja politički pad obrnuto srazmeran mogućem uspehu insceniranog događaja.
Ni štrajk glađu ne stoji bolje. Mada naizgled nenasilan, štrajk glađu je veoma nasilan način borbe. U tom smislu razlika je slična onoj između ubistva i samoubistva. Moralna ucena koju predstavlja taj vid političke borbe onemogućava dijalog i argumentovanu raspravu za koju se društvo naводno zalaže.
Potpuno na stranu što ne znam ni za jedan slučaj u našoj, posebno skorijoj političkoj istoriji, koji je rezultirao ispunjenjem zahteva štrajkača. Čak ni u svetski poznatim slučajevima u kojima su štrajkači nakon nekoliko meseci umrli, njihovi zahtevi nisu bili uslišeni, što dovodi u pitanje politički smisao njihove žrtve. Ako ne ishoduje jednom od dve krajnje alternative, štrajk glađu postaje kontraproduktivan.
Videćemo da li će se studenti u blokadi ograditi od pojedinaca koji svojim delovanjem čine očiglednu političku štetu, obećavajući krajnje neizvesnu korist. Mada su korišćenjem simbolike smrti postali prepoznatljiv politički akter, čini se da ih istrajavanje na tom kursu neće odvesti dalje od poslednje strofe Borine pesme.
Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
(Politika)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
