Quo vadis, Premijeru?

Piše: Emilo Labudović

Sine, vjerovatno ćeš se začuditi otkud opet ja i zašto ovo pismo nije adresirano tebi već je od onih koja su postala moderna u poslednje vrijeme i koja kao adresu podrazumijevaju široku javnost spremnu da ih čitaju.

Za razliku od pisama koja pišem tebi, u kojima ti povjeravam svoju unutrašnju vatru i led, onu guku koja nikako da mi siđe niz grlo, pisama koja ti ostavljam u nasleđe da ti jednom, kad se nađeš pred izazovom, možda pomognu da bolje shvatiš problem i nađeš rešenje, jer ovo naše niti je od juče niti će trajati samo do sjutra, ovo pismo je više kao pozivno, pismo – odgovor i pristojni građanski odnos prema nekome ko ti se pismom obratio. A obratio mi se, i to javno, otvoreno, lično on, premijer. Znam, reći ćeš, nije meni lično, ali jeste narodu, a ja sebe, priznao to on ili ne, doživljavam dijelom tog naroda i osjećam se dužnim da na obraćanje odgovorim istom mjerom. Javno, otvoreno i krajnje iskreno.

Premijeru, kažete da ste sve ovo vrijeme „nosili borbu sa svima nama“! Teško, jer ste i sami rekli da ste godinama bili izvan politike, ušuškani u akademsku udobnost i sigurnost profesure, za razliku od nas koji smo decenijama trpjeli, ostajali bez hljeba, gutali suzavce, policijske pendreke, ležali po trotoarima, podrumskim samicama u centrima bzbjednosti i, nerijetko, u ćelijama Istražnog zatvora. Rekli ste i to da nikad nijeste ni glasali za opoziciju, što može da znači da Vam je ili bilo dobro pa Vas ništa nije interesovalo, ili ste glasali one druge. Kako god, premijeru, nijesmo bili u istom stroju i nijesmo zajedno „nosili borbu“!

Premijeru, kažete da vas je Gospod Bog „iznio na uzvišenje sa kojeg se bolje vidi“! Neće biti, gospodine Krivokapiću. Na to „uzvišenje“ iznijeli su Vas naši glasovi, uglavnom srpski i dominantno opozicioni. Među njima i moj, gospodine Krivokapiću. A sad vidim da sam taj glas prosuo uludo i da sam se kladio na pogrešan tip. A kad je o Gospodu riječ, premijeru, mali ste Vi igrač za veliku nebesku šahovsku igru. Naravno ukoliko pod Gospodom ne podrazumijevate onu grupu visokih sveštenika Mitropolije koja Vas je nametnula i iz Vašeg kabinetskog polumraka izgurala pod svjetla političke pozornice. Baš se nešto pitam, koliko su upravo oni danas zadovoljni Vama pošto je i ministar na tu poziciju došao njihovim blagoslovom.

Premijeru, laskate nam kako smo „pokazali da smo narod koji ne namjerava da povije kičmu“! Gospodine Krivokapiću, nije ovdje riječ o kičmi naroda koji je njenu nesavitljivost demonstrirao ne mjesecima koliko ste Vi uz njega, nego vjekovima i vjekovima borbe da ostane slobodan, dostojanstven i svoj na svome. I po cijenu „stotinu za jednoga“, premijeru. Ovdje je riječ o Vašoj kičmi i njenoj savitljivosti. A koliko neko ko stavove mijenja češće od košulja, kome riječi nikako da sustignu djela i koga ni najbliži saradnici nikako da razumiju, može da svjedoči o cementnosti svog kičmenog stuba, pitanje je za osnovce. Gospodine premijeru, ne ide se po armaturu za kičmeni stub u strane rezidencije već se čovjek sa tim rodi ili ne rodi. A, oprostite što ću biti otvoren i iskren, prema sebi prije svega, do sada me ama baš ničim nijeste uvjerili da se po tom kriterijumu možete pozvati na istorijsku postojanost roda moga.

Premijeru, tvrdite da je „uslov da krenemo dalje da ne mijenjamo strateški kurs… i da se ne dijelimo kako bi smo pobijedili“! To o podjelama i pobjedama, premijeru, slušam evo već nekoliko godina i vidim da ste se i sami priklonili toj mantri. Ne sporim da je to Vaše pravo, ali nije pošteno, gospodine Krivokapiću, da iz jednog gnijezda, gnijezda koje Vas je ispililo, podržavate neke druge „ptice“. Koliko se ja sjećam lekcija iz osnovnoškolske biologije, a bio sam, vjerujte, dobar đak, tako se ponašaju samo – kukavice. Moramo se, premijeru, i to pod hitno, podijeliti na one koji su vinovnici našeg društvenog i enonomskog sunovrata i one koji su njegove žrtve; na one koji su krali i one koji su pokradeni; na one koji su izdavali i one koji su izdani; na kriminalce i one poštene; na onu šačicu profitera tranzicije i stotine hiljada onih koji su od svega dobili od šake do lakta. Bez tih „podjela“, premijeru, jasnih, preciznih i hitnih kao što su hitne operacije gangrenom zahvaćenih udova, nema ni „pobjede“, makar Vam Aleksa o tome napisao (ne i prepisao) ne magistarsku nego doktorsku disertaciju.

Premijeru, prebacujete nam kako smo Vas, „nakon što ste ukorili ministra, optužili ni manje ni više nego da ste nas – izdali“! Nije tačno, gospodine Krivokapiću, ni jedno ni drugo. Prvo: nijeste ga samo „ukorili“! Ukor je nešto blago, očinsko, već ste ga javno izvrijeđali i optužili za podrivanje evropskog puta Vaše vlade, a zatim zatražili njegovu smjenu. A drugo: ja sam Vam svjedok pred svakim sudom da nas nijeste izdali. Jer nijeste ni mogli. Izdati nas može samo neko naš i neko kome se vjeruje, neko od koga se nešto dobro očekuje. A Vi ste svakim postupkom, svakom riječju i izjavom svjedočili da ne pripadate mom narodu i da od Vas ne možemo očekivati ništa od onoga čemu smo se nadali, šta smo očekivali i zbog čega smo Vas prihvatili i glasovima podržali. Vama je, očigledno, više stalo da ne izdate neke druge, onu DŽudit prije svih, a za nas Vas je briga taman koliko i za lanjski snijeg na Sinjajevini.

Premijeru, pravdate nam se da ste ministra „smijenili zbog ličnog stava“! Gospodine Krivokapiću, težu optužbu protiv sebe samog nijeste mogli iznijeti. Pa čiji je „lični stav“ trebalo da ima ministar? Vaš? Gospođe DŽudit? Milov? Konjevićev? Ibrahimovićev, Draginjin….? Jeste li svjestni, gospodine Krivokapiću, da je čovjek bez stava čovjek bez kičme a, valjda se sjećate lekcija iz biologije za šesti osnovne, ljudi ne prpadaju rodu beskičmenjaka. A o njegovim stavovima i njegovoj spremnosti da ih se, po potrebi i nalogu, odriče i pokriva ušima, trebalo je da se raspitate i uvjerite prije nego ste ga proglasilu ekspertom i apostolom. Mada… i apostol Petar se triput odrekao Hrista prije nego su se pijetli oglasili. A kad je već o ministrovom „stavu“ riječ, premijeru, da li Vas i za jotu koleba činjenica da je to vrlo jasan i izbalansiran „stav“ skoro svih pripadnika „nesavitljivog“ naroda kojem bi ste da pripadate i koji Vas je učinio premijerom? Ili je DŽuditina iznad svačije? Vaše pogotovo!

Premijeru, povodom Vaše opaske o sluganjstvu – neću ni riječ. Ne zbog toga što Vam ne bih imao šta reći već zbog domaćeg vaspitanja i uspomene na pokojne roditelje čije me oči gledaju sa zida dok Vam ovo pišem. O Vašem „trpljenju i ćutanju“ mogu Vam reći samo toliko da jedino apsolutni diletanti i neupućeni mogu očekivati da se stazama političkog uspinjanja ide carskim čezama i praćen ovacijama i cvijećem. A, osim toga, nije mi jasno zašto trpite? Ako ne možete, ako Vam je preteško, odložite breme i pustite one koji hoće i mogu. I još nešto, premijeru: znam da Vam je „potrebna naša vjera u pobjedu“, ali za takvu vjeru, vjeruj te mi, nama je potrebno mnogo, mnogo više od onoga što nam nudite i što produkujete sa te visoke pozicije. Pozivate nas „i molite za razumijevanje, trpeljivost i toleranciju“!

Gospodine Krivokapiću, sve smo razumjeli a i ono što nijesmo odmah mogli, protumačili ste nam sami pa nam je sada sve jasno. A kad je o trpeljivosti riječ, je li tridesetak godina malo, premijeru? Treba li da kod Onoga gore (koji Vas je, kako kažete, popeo toliko visoko) zatražimo kredit i da poživimo toliko dugo dok ne počnete da ostvarujete obećano? Što se tolerancije tiče, ili smo mi Srbi tolerantni i dušu dali za jahanje ili more slano nije. I samo toj toleranciji, trpeljivosti i razumijevanju roda moga, premijeru, možete da zahvalite što ste, uprkos svemu, još uvijek to što jeste. Koliko još, ni sam ne znam, to ćete prije svega morati da raspravite sa onima koji su Vas isturili ispred sebe a Vi im, onda, okrenuli leđa jer Vas, gle čuda, stalno „pogrešno razumiju“. A koliko znam, ne govorite kineski.

Premijeru, kao neko ko od Vas i Vašeg predvođenja za sebe i svoje nije niti tražio niti očekivao apsolutno ništa, ko je kopljem politike trajno udario u trnje, mogao sam da prećutim Vaše obraćanje i ovu divnu noć obasjanu zavičajnom mjesečinom posvetim nečemu pametnijem. Nekoj knjizi, filmu, putopisnoj emisiji. Ili da pišem nekome kome je do mojih pisama stalo i ko umije da ih čita i shvati. Ali, kad god mi se odlagalo pero i gužvala hartija, pred oči su mi izlazile desetine i stotine hiljada sapatnika, vojska onih koji su Vam vjerovali jer su vjerovali krugovima koji su Vas delegirali a koje ste, koliko mi se čini, već iznevjerili.

Kolone nevoljnika koje su Vam klicali i nadali se da ste mesija koji treba da ih, kao Mojsije, izvede iz ropstva faraona iz Rastoka i povede u obećanu zemlju slobode, uspravnog hoda i ekonomskog blagostanja.

U njihovo ime, gospodine Krivokapiću, kapam ove riječi kao kaplje krvi jer „krv je naše svjetlo i naša tama“ evo već vjekovima. I, sasvim na kraju, premijeru: možete(?) da smijenite ministra, čeka Vas, hvala Bogu, bulumenta istomišljenika sa Milom, Raškom, Ervinom, Draginjom, Jelušićkom i Dritanom, naravno, da Vam u tome pruže podršku. Ali, gospodine Krivokapiću, ne možete, pa taman da Vas podrži i Gospod Bog i oni koji se na njega pozivaju, da „smijenite“ njegov stav. Jer to je stav ogromne većine naroda čije bi stavove, (a to je manir političke i ljudske kulture) trebalo da uvažavate mnogo više od stavova gospođe DŽudit, koliko god ona bila Vaš mentor. Jer, gospodine premijeru, glasali smo Vas radi nas a ne radi nje. I sasvim, sasvim na kraju: gospodine premijeru, da i Zemlja (za koju, tvrde neki, još vjerujete da je ravna ploča) prestane da se vrti, U SREBRENICI SE DESIO ZLOČIN, ALI NE I GENOCID!!!

Ako ne vjerujete ministru, ako ne vjerujete narodu koji svojatate, meni uopšte ne morate, ja sam Vam u svemu tome deveta rupa na svirali, ukucajte odrednicu „Srebrenica“ na pretraživače i naći ćete sijaset istih stavova u izjavama i tekstovima najeminentnijih pravnika, sociologa, politikologa, bivših državnika i vojnih strunjaka upravo iz onih zemalja u ime čijih establišmenata brukate i ministra i nas. A sebe pogotovo.