Portret predsjednika DPS-a: “Milo je uspješna kopija Al Kaponea, on i njegova ekipa pašće u političku provaliju!”

1

Milo Đukanović je – budimo iskreni šta god o njemu mislili – vrlo lukav i djelotvoran političar. Da nije tako, ne bi već skoro 30 godina žario i palio Crnom Gorom, te imao zapaženu regionalnu ulogu. O gomilanju ogromnog bogatstva i stvaranju političko-kriminalne imperije koja umnogome kontroliše i Srbiju da za sada šire ne govorimo. Bitno je reći da to sve ne bi postigao da nije uspješna kopija Al Kaponea ili nekog njemu sličnog.

KRUGOVI PRAGMATIZMA

U pozadini njegovih poteza koji na prvi pogled djeluju iskreno emotivno ili na neki drugi način odstupaju od hladnog računa kojim se poslovično vodi, uvijek se nalazi neka skrivena krajnje racionalna kalkulacija u prilog koje promišljeno, odlučno i surovo djeluje. Tu se radi o unutrašnjem krugu pragmatizma koji se odmah ne prepoznaje.
Đukanović misli samo o sebi i svom porodičnom klanu. Nebitni su mu nacija, država, vjera. No i Milo napravi grešku. Kako naš narod kaže: „Krčag ide na vodu dok se ne razbije.“ Tako, po pravilu, na kraju prođu i kriminogeni igrači za koje ljudi pomisle da su nedodirljivi. Ali prije nego što se pozabavimo Đukanovićevim sve bližim političkim krajem, da napravimo malu retrospektivu kako bismo bolje shvatili smisao njegovog kursa krajnosti u bilo kom smjeru, te obrta s tim povezanih.

DUBROVAČKA EPIZODA

Kada su počinjali ratovi za jugoslovensko nasleđe, Đukanović je bio ne veliki nego ultraveliki Srbin. Oni iz tadašnjeg rukovodstva Crne Gore koji su posle raskida s njim – i ponovnog započinjanja od strane Milovog režima nekadašnje titoističke politike identitetskog genocida nad srpstvom u toj zemlji – ostali vjerni svojim srpskim korjenima, u doba njegovog srbovanja djelovali su kao „mali“, „blijedi“ Srbi.

Đukanović je čovjek megalomanskih zamaha i opasne poze. Otuda je i bio kao rijetko ko od pripadnika naše nacije na liniji maksimalističke ratne politike kada mu je ona djelovala kurentno. U ratno doba, kao crnogorski premijer, nadahnuto je podsticao mobilizaciju i bodrio vojnike na frontu (što je samo po sebi u redu da nije bilo praćeno ekstremizmom i profiterstvom). Klicao je: „Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva.“ Naravno, imao je tada u vidu Crnu Goru koja je dio šire, i nesumnjivo obimne srpske državne zajednice.

Njen dio je, pretpostavljam, trebalo da bude i obnovljena Dubrovačka republika. U pitanju je danas već zaboravljeni projekat koji se, kako tvrde upućeni, umnogome vezuje za Mila Đukanovića. Sa crnogorskim službama ozbiljno je radio na njegovoj realizaciji. Ali dok su ljudi kao Aleksandar Apolonio (lider Republike u osnivanju) i niz uglednih građana Dubrovnika – inspirisanih idejom integracije dubrovačkih i drugih Srba katolika u svoj izvorni nacionalno-državni korpus – u to ulazili iskreno, Đukanović je i tada manipulisao i tom nacionalnom idejom radi izvlačenja što veće koristi za sebe.

ŽRTVOVANjE NARODA

S istim žarom s kojim danas zagovara antisrpstvo bio je borac za srpstvo. On je po mentalitetu revolveraš koji rafalno puca kada ima cilj. Međutim, kao što rekoh, to uglavnom nije ono što kao takvo predstavlja javnosti. Javni i pravi cilj se razlikuju. Milo je uvijek radio samo u prilog sticanja što veće lične moći i bogatstva. Sve drugo je maska.
Bio je on, vratimo se ratnim zbivanjima, u crnogorskom establišmentu najveći zagovornik „Dubrovačke operacije“, koja je – bez obzira na nesumnjivo istorijsko pravo Srba na okolinu tog grada pa i čitavu Južnu Dalmaciju – nama nanijela ogromnu štetu u zapadnom (ali i ondašnjem ruskom) javnom mnjenju. Ali Milu to nije bilo bitno, kao ni sudbina Dubrovčana srpske ili jugoslovenske orijentacije, koji su, pošto su istrošeni, ostavljeni da se sami spasavaju.

Sličan odnos Đukanović je imao i prema prekodrinskim Srbima koje je nekada naglašeno podržavao, ali i prema našem narodu na Kosovu i Metohiji (uključujući i ljude porijeklom iz Crne Gore). Taman toliko mu je stalo i do onih koji se danas iskreno osjećaju kao Crnogorci u nacionalnom smislu a on im je guru. Svi osim pripadnika vrha njegovog kartela za Mila su samo bezvredno topovsko meso, koje olako žrtvuje.

OČUVANJE KARTELA

Dok se, kao, borio za srpstvo, pod plaštom patriotizma, Đukanović je zapravo gradio svoju pljačkašku imperiju. Od onog ogranka koji je u ratu vidio priliku za bukvalnu otimačinu do opsežnih švercerskih kanala. Što su bile gore sankcije, pružale su veći osnov za sticanje profita. Zato je Milo i bio u nekim periodima krajnje radikalan. Radilo se o stvaranju što pogodnijeg ambijenta za njegov biznis. Šta ima veze što ljudi uludo ginu i pate se u bijedi?

Mafijaško-poslovno-politička mreža koju je tada izgradio omogućila mu je da kasnije preuzme punu vlast nad Crnom Gorom i zadrži je u narednim decenijama. A to što je krenuo u veliku antisrpsku kapanju bilo je u funkciji njegovog preživljavanja u okolnostima kada je na Zapadu dominirao soroševsko-neoliberalni antinacionalni krug. Za njega je sve srpsko bilo problem jer je postalo univerzalni simbol nacionalne ideje protiv koje je on načelno.

Zato se Đukanović, po principu „poturica gori od Turčina“, toliko okomio na srpstvo kada je procijenio da je to isplativo. Kada je vidio da srpska priča za njega više nije produktivna, agresivnim njenim odricanjem spasavao je ne samo svoju političku moć, nagomilano bogatstvo pa i slobodu. Ne! Malo je to bilo i ostalo njemu potpuno nezajažljivom. Radilo se o tome da nije želio da se odrekne ni svoje kriminalno-poslovne hidre. Išao je na sve ili ništa i uspio. Zaradio je NATO kišobran. To u novim okolnostima i na novi način pokušava i danas. I tu treba tražiti razloge onoga što djeluje kao njegov najnoviji iracionalni potez.

PRIZIVANJE BURE

Nije Milo neiskusan političar da nije predviđao da će donošenje Zakona o (ne)slobodi vjeroispovijesti – kojim se nacionalizuju svetinje i druga imovina Srpske pravoslavne crkve – izazvati buru. On je godinama pripreman a baš nedavno je preko noći usvojen. To, razumije se, nije slučajno. Doduše, podgorički režim nije baš predviđao ovoliku buru i tok događaja koji je s njom skopčan, ali je znao da će biti velikih turbulencija. I, siguran sam, htio je da do njih dođe.

Ima mišljenja da je to učino kako bi nagomilano narodno nezadovoljstvo eksplodiralo godinu dana prije izbora i tako bilo istrošeno. Bilo tako što bi se režim pokazao kao nepopustljiv i jak u obračunu sa SPC i posle nekog vremena time demoralisao nezadovoljnike. Posle, od strane vlastodržaca planiranog predizbornog poraza njihovih oponenata, dio njih bi se pasivizirao i u vezi s izbornom i postizbornom bitkom, a DPS bi imao mnogo veći prostor za krađu i namještanje ishoda navodnog narodnog izjašnjavanja.

„DEMOKRATSKI“ RASPLET

Druga varijanta istog scenarija se odnosi na opciju da Đukanović procijeni da ne može da istjera svoje s pokušajem uništavanja SPC u Crnoj Gori. Kako da se elegantno povuče? To može da se desi tako što bi Ustavni sud koji on kontroliše odlučio da je Zakon neustavan. Milo bi protestovao zbog toga, tvrdio da je i to dokaz da izmišljeni velikosrpski pipci dopiru i do mnogih institucija Crne Gore, ali bi stav Ustavnog suda prihvatio. To bi mu za svijet bio dokaz da je demokrata i poštovalac pravne države čak i kada ona, navodno, radi protiv njega.

S druge strane, narod bi posle trijumfa počeo da se opušta, dok bi Đukanovićev sistem za indoktrinaciju (uključujući i medijske, NVO i druge njegove segmente u Srbiji koje kontroliše kriminalno-poslovno-politička hidra s njim povezana) usiljeno radio svoje. Mitropolit Amfilohije, vođe opozicije u Crnoj Gori, ali i svi protivnici režima u Podgorici bili bi na razne načine još snažnije satanizovani (a i od crnog u politici postoji crnje) kako bi dio onih koji sada učestvuju u „Molitvenoj revoluciji“ bio naveden da se od njih distancira. Poruka bi bila sledeća: u redu, izborili ste se za svetinje, ali zar hoćete da sada to neko samoživo politički iskoristi? I nema veze što je najveći egoista i eksploatator naroda baš Đukanović. Da se to zamagli udarnički bi pomagala baš pomenuta prljava propaganda njegovih prijatelja iz Srbije. A njoj se vjeruje.

ZAPADNI PRITISAK

Đukanovićev režim, očito zbunjen dosadašnjim neuspjesima, ranije nego što je planirao forsirano je krenuo tim putem. To je učinio puštanjem u etar najgoreg propagandnog filma o Amfilohiju, sličnog nacističkim u kojima su Jevreji prikazivani srećno i zadovoljno u Aušvicu dok su ujedno optuživani za početak Drugog svjetskog rata. Mitropolit se predstavlja u kriminalnom svijetlu i kao ruski špijun. Naravno, sve to su laži pravih špijuna i kriminalaca, ali sto puta ponovljena laž u glavama mnogih u pogodnom trenutku postaje istina. Kako onih na našim prostorima, tako i s udaljenijih meridijana. I tu smo stigli do prave pozadine donošenja sramnog zakona.

Evo o čemu se radi. Dobro upućeni diplomatski izvori govore da su relevantne zapadne službe, prije svega američke, vrlo nezadovoljne djelovanjem crnogorskih institucija u vezi s globalnom trgovinom drogom u kojoj je Crna Gora postala jedna od važnijih učesnica. Nije da je Zapad (ali i Istok) imun na veze državnih struktura i kriminala (za to nekada postoje i opravdani razlozi), ali nije spreman da toleriše da mu se neko na periferiji otrgne kontroli. To se umnogome u domenu crnog biznisa desilo sa Crnom Gorom pa mnogi Đukanovića počinju da porede sa Norijegom. Pjevanje NATO pjesme to ne može da nadomjesti. To Mila svakako veoma brine.

AMERIČKI IZBORI

Namjera mu je bila da izazove ozbiljna talasanja u Crnoj Gori, te ih onda predstavi kao veliku akciju Rusa radi njegovog rušenja jer je svoju zemlju uveo u NATO. Ipak, njemu je za to trebalo mnogo više halabuke nego što je danas ima. Želio je izlive agresije na ulicama, sukobe s policijom, antizapadnu retoriku vođa opozicije, radikalan pristup Srpske pravoslavne crkve. Plan mu je bio da sve djeluje kao da je Crna Gora na granici eksplozije koja bi ozbiljno ugrozila postojeću evroatlantsku geopolitičku arhitekturu.

U takvim okolnostima on bi djelovao kao njen neprikosnoveni čuvar koga ni po koju cijenu ne treba izlagati „prijateljskoj vatri“. Opet, dio duboke države i Trampovi protivnici iz redova elite koja je ranije vladala Amerikom pred tamošnje predsjedničke izbore cijelu stvar bi koristili za sebe. Maksimalno bi udarali u talambase i arlaukali o ruskom prodoru ka toplim morima na prostoru Crne Gore, gde se Rusija oslanja na srpski faktor. Već npr. čujemo Palmera kako to govori (ali i žestoko napada Dodika). Uz to bi, čemu i služi prethodno rečeno, u narednom periodu napadali aktuelnog američkog predsjednika da se tome ne suprotstavlja kako treba. I generalno i u vezi sa Crnom Gorom gdje ne pruža adekvatnu podršku evroatlantskom braniocu Đukanoviću.

IZJALOVLJENI PLANOVI

Sve u svemu radi se o opasnoj igri koja ima globalnu dimenziju. Da ponovim, u njoj Đukanović i njegovi stari evroatlantski zaštitnici udaraju na srpski narod i SPC, ali i Trampa i evropske suvereniste. Namjera Milovih zapadnih prijatelja je da nanesu što veću štetu Trampu pred izbore, a u SAD se sada već vodi teška predizborna bitka za svaki poen. Kada se radi o Đukanoviću, on se sigurno u to rado ne bi miješao, ali nema kud. Mora opasno da rizikuje kako bi probao da opstane.

Ako Tramp ponovo pobijedi, samo je pitanje vremena, posmatrano iz sadašnje perspektive, kada će Milu biti, figurativno, zategnuta omča oko vrata. Ali tako ipak ne mora da bude. Uspije li crnogorski diktator da promijeni unutrašnje okolnosti, tj. da slomi SPC i opoziciju, taj trenutak će moći da odlaže a kao prekaljeni političar zna da ono što danas djeluje kao izvjesno sjutra može da se promijeni. Samo je potrebno vrijeme i strpljenje, odnosno čvrsta pozicija da se sa sigurnošću može u nekom periodu izdržati „opsada“. No stigli smo do tačke gdje su se Milovi planovi izjalovili.

Prvo, revoltiranje naroda Crne Gore sukcesivnim vršenjem identitetskog genocida nad njim došlo je do tačke ključanja. Zakon protiv SPC nalik ustaškim iz vremena NDH doveo je do toga, te su crnogorski građani mnogo masovnije podržali proteste protiv njega nego što je vladajući kartel predviđao. Stekla se kritična masa koja može da dovede do njegovog urušavanja. Drugo, Đukanovića su gandijevski nadigrali mitropolit crnogorsko-primorski i drugi duhovni predvodnici našeg naroda u Crnoj Gori.

POBEDA I IZDAJA

Uspjeli su da pomire zavađene opozicione rogove, da kultivišu proteste, da ne dopuste njihovu geopolitičku eksploataciju (da postanu anti-NATO kampanja, što bi sada za srpsku stvar bilo vrlo štetno). Drugim riječima, spriječeno je da opravdano nezadovoljstvo naroda preraste u neartikulisani bunt. Umjesto toga cio svijet vidi da se u Crnoj Gori odvija, po uzoru na nekadašnju mirnu češku „plišanu“, crnogorska „molitvena“ revolucija. Tu sve odiše duhom tolerancije, demokratije, borbe za osnovna ljudska, vjerska i nacionalna prava. I to je ogroman problem za Đukanovića i njegov kriminalno-politički klan u Crnoj Gori i Srbiji.

Ako se nastavi – a uvjeren sam da hoće – kao što je rađeno do sada od strane oponenata Đukanovićevog terora nad SPC, on i njegova ekipa pašće u političku provaliju. Stoga, u očaju, ko zna šta će još pokušati. Prljavština koja se sada na novi način izliva na Amfilohija, spaljivanje crnogorskih zastava od strane eksponenata političke policije te države i slične stvari koje treba u lažnom svijetlu da predstave proteste, vjerovatno su samo uvod u još gore poteze. Davljenik se i za slamku hvata. Toga moramo da budemo svjesni i spremni da se na odgovarajući način s tim nosimo.

Za to naš narod u Crnoj Gori, ali i u Srbiji ili Srpskoj ima snage, samo ako ne dozvolimo da nas ometu Đukanovićevi saveznici u našim poslovnim, političkim, medijskim i drugim strukturama. A oni stalno podmuklo rade protiv srpstva u Crnoj Gori koje tamo više ne može da bude poraženo, već jedino potkopano sramnim djelovanjem Milovih partnera i lobista iz Beograda. To ne smijemo da dozvolimo.

FAKTOR TRAMP

Pogotovo je za Đukanovića problem što se Crnom Gorom u američkim strukturama sve više bave ljudi bliski Trampu koji nije naklonjen Đukanoviću. Jedna stvar su javni diskontinuiteti u američkoj politici a drugo su tihi otkloni. Njih i te kako ima od Kosova do Crne Gore iako ih mi jasno ne vidimo, a očekivali smo mnogo više od sadašnje američke administracije. Međutim, u velikoj politici stvarni obično ne idu tako, a već i ovo što se dešava veoma plaši Podgoricu.

Proaktivni Milo prepoznaje nagovještaje puštanja niz vodu. Amerikanci, Francuzi i još neki zapadnjaci već uveliko traže da njihovi organi mnogo više budu uključeni u borbu protiv organizovanog kriminala u Crnoj Gori. Za Đukanovića je problem što veliki njegov dio ima sistemski karakter, odnosno što bi udovoljavanje zahtjevima „partnera“ značilo miniranje temelja njegove vlasti i bogatstva.

Uključivanje stranaca u borbu protiv crnogorske državne mafije, za njega, ili bar za njegovu imperiju (ako ispregovara ličnu amnestiju), u sadašnjem vidu bi bio kraj. Da se to bar još nekoliko godina ne bi desilo, Đukanović je otpočeo ofanzivu. I za nju ima saveznike (kao što ima i protivnike) na Zapadu.

(Izvor: Pečat/ Dragomir Anđelković)

1 Comment
  1. Jocko komentariše

    KO jos ove gluposti cita

    14
Ostavite Komentar

Your email address will not be published.