PISMO

Piše: Sibin

Nemoguće je za jedan život pročitati Senekina Pisma Prijatelju, Kafkino Pismo Ocu, ili se prestati napajati lucidnom gorčinom iz Sioranovog pisma prijatelju.

Da je svijet definitivno u ćorsokaku, kako je to već primjetio m’sje Virilio, govori i činjenica da je, Marunović kliše Danilo, uputio pismo mitropolitu Joanikiju.

Potpisnik pisma ne propušta priliku da za sebe kaže kako je vitez & džentlmen. Sa ružom, bijelom, dodao bih… On se, dakle, kliše Marunović D., zalaže za dijalog, razumijevanje, dogovor. Jer je, kako veli, častan i vaspitan, uz to je građanin i evropski profilisan.

Nisam vitez, ni džentlmen, bliska mi je Badjuova ideja da „mišljenje kao potraga za suštinom, ostaje antidemokratsko.“ Budući da demokratije nema bez suštinskog neslaganja. U suprotnom, imaćemo posla sa totalitarizmom, isključenjem Drugog.

Marunović kliše Danilo, dok piše pismo, neprestano se gleda u ogledalo.  Mada, to ne znači da dokučuje Dorijana, demonski mladog, gotski zavodljivog. Još manje Veneciju, taj arhitektonski narcizam, „groblje sreće“. (Prust)

Čisto sumnjam da svoja pisma potapa u mjesečaste mirise tuge, kako je to praktikovao jedan pjesnik, zna on koji, pošto se fali da mu poezija leži na srcu.