Piše Momir Bulatović: Fašizam treba sasjeći u korijenu

0

Fašizam je užasno zlo protiv kojeg se mora boriti stalno i na svakom mjestu. Ako on prijeti Evropi, treba biti naročito pažljiv i sasijecati ga u korijenu. Pod uslovom da se zna koji je korijen pravi. „Populizam“ kojim prijete ugrožene elite to, zasad, nije.
Prije tridesetak godina, pričalo se, Todor Živkov, tadašnji lider komunista i šef države Bugarske, držao je vatreni govor o putu kojim bugarski narod ide u socijalizam, kao predvorje komunizma. Iz nepregledne mase se, neočekivano, začuo glas: „Sakamo (hoćemo) hleba“! Vremešni vizionar je nastavio govor, ali kada se isti glas čuo i treći put, morao je da kaže: „Šta vam je bre ljudi? Zar ne znate da nije pristojno da se jede kada se putuje“.
Uspomenu na ovu anegdotu vratilo je aktuelno „dugo putovanje u Jevropu“ koje je zahvatilo tzv. region Zapadnog Balkana. Između ova dva procesa, nažalost, ima i previše zabrinjavajućih sličnosti. U nastupima zvaničnika i medijima glavnog toka, Evropska unija se i dalje prikazuje kao svojevrsni raj i, stoga, kao konačni cilj vječitih „reformi“ po grbači običnog svijeta.
Da bi se iluzija održala, ne smije se ukazivati na pojave koje se dešavaju pred očima svih, a koje najavljuju da bi cilj mogao da nestane u imploziji, prije negoli trkači dođu na njegov dohvat.
Pažljivo se prećutkuje da i one nove članice koje su uspjele da dovrše trku, samim ulaskom u EU nisu riješile nijedan od problema koje su donijele sa sobom. Sasvim suprotno. Nerijetko im je bio izručen paket novih nevolja, koje nijedan od lidera nije slutio, ili barem nije upoznavao svoju javnost sa mogućim raspletima.
Evropsku stvarnost valja pogledati širom otvorenih očiju. Bez ideoloških i interesnih zabluda. Onda bi se moglo vidjeti da je ideja evropskog jedinstva i bratstva naroda na ovom kontinentu, poput komunizma, veoma lijepa, ali u osnovi tek jedna velika iluzija. I kod nje se između plemenitih ideala i sve surovije svakodnevnice nalazi mnogo „sitnica“ u kojima igra kolo puno đavola svake vrste.
Liberalni kapitalizam je obećao kraj istorije i blagostanje za sve. Trasirajući dalji put Velike Britanije, nakon razlaza sa EU, Tereza Mej, britanska premijerka, nedavno je ponovila: „Ekonomija slobodnog tržišta je, bez sumnje, najbolji, zapravo jedini održivi način da se poboljša životni standard svih ljudi u zemlji“. Istina, to je rekla pred rukovodstvom Engleske banke. I oni su joj, razumije se, povjerovali. Ali, ogromna većina drugih, upravo onih na koje se odnosi ovo obećanje poboljšanja životnih prilika, znaju da to nije istina. Posebno ne poslije više od dvije decenije ponavljanja i nakon iskustava stalnog ličnog osiromašenja u takvom sistemu.
Takva se većina buni, bijesna je i traži pravdu i zaštitu. Zahtijeva da se njen glas čuje i zato ga poklanja onim političarima koji obećavaju da će zastupati njihovu volju. Ne u Briselu ili Vašingtonu, gdje stoluju MMF i Svjetska banka, već u njihovim kućama. U njihovim nacionalnim državama.
A, da bi to bili u prilici, moraju da povrate značajan dio nacionalnog suvereniteta. Posebno one nadležnosti kojih su se njihovi prethodnici odrekli u ime obećanog „boljeg života za sve“.
Stoga EU vri u političkom i svakom drugom smislu. Svaki se izbori pretvaraju u događaje sudbinskih razmjera i šire strah od „populizma“. Posebno onog „desnog“ (ma šta to značilo), koji može da preraste u fašizam — što svi znaju šta znači.
U svim državama svijeta, slobodno izražena volja građana, uz relativno fer izborne uslove, uvijek će dati prednost strankama koje se zalažu za veću socijalnu pravdu, oporezivanje bogatih i stvaranje institucija na koje će oni sami imati uticaja. To je sadržaj samog pojma demokratije.
Kome, stoga, ovakav vid „populizma“ predstavlja opasnost? Narodu svakako ne! Ali, samoproglašene elite, ni od koga birane strukture moći u Briselu i Vašingtonu, imaju debelog razloga da se uplaše. I da strah za sudbinu svoje neograničene i beskrupulozne moći (i svog novca) predstave kao opštu opasnost.
Fašizam je užasno zlo protiv kojeg se mora boriti stalno i na svakom mjestu. Ako on prijeti Evropi, treba biti naročito pažljiv i sasijecati ga u korijenu. Pod uslovom da se zna koji je korijen pravi. „Populizam“ kojim prijete ugrožene elite to, zasad, nije. Fašizma, kao stvarne prijetnje, ne može biti bez čvrste sprege sa krupnim, nadnacionalnim kapitalom.
Stoga, oni koji se bore protiv njega, moraju biti na drugoj strani fronta. Ali, oni koji ovakvom kapitalu omogućavaju da dostigne neslućene nivoe moći, posebno kroz razaranje nacionalnih država, osiromašivanje stotina miliona ljudi i uništavanje svakog vida čovjekovog identiteta, ako već ne mogu biti nazvani pravim fašistima, nesumnjivo su njegovi kolaboracionisti.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.