(Ne)vjerni Milatović opet iznevjerio svoje glasače: Za savjetnika za evropske poslove izabrao lice koje je preko Milovih portala besomučno napadalo Crkvu

Predsjednik države Jakov Milatović za svog savjetnika za evropske poslove odabrao je Miloša Radonjića, dugogodišnjeg činovnika DPS-ovog režima.

Tim izborom, Milatović je samo potvrdio svoju transformaciju u eksponenta montenegrinsko-dukljanske ideologije kojom zrači već nekoliko mjeseci, na opšte zaprepaštenje naroda koji je ga izglasao za predsjednika države proljeća 2023. godine.

A čime se Radonjić preporučio Milatoviću za savjetnika? Time što je konstatno napadao Srpsku pravoslavnu crkvu, Srbiju, Republiku Srpsku i srpski narod u cjelini. Za srbofobne ispade Milatovićev savjetnik je kao platfomu svojevremeno koristio Antenu M Darka Šukovića.

Ovom prilikom prenosimo njegov autorski tekst koji je prenijelo ovo produkljansko glasilo:

Pred očima pleše napuhani klerikalizam

Iznova prolazim kroz fotografije s Cetinja koje su obišle region, Evropu i svijet. Ružne scene, mučne i opore. Neuporedivo najveći unutardruštveni poraz u savremenoj istoriji Crne Gore. Nakon svega što se izdešavalo, jedno se može sa sigurnošću i otvoreno reći – ovo nije evropski put. Zabasali smo dobrano u neke, samo nama znane, staze i bogaze civilizacijskog razvitka. Proces evropske integracije, približavanja Evropi i njenim vrijednostima, 5. septembra je izgubio smisao i treba ga početi nanovo, iz korijena, od osnovnih kategorija i pojmova.

O kojim mi to pregovaračkim poglavljima i mjerilima govorimo, a – ne umijemo da razgovaramo između sebe? Da vodimo dijalog. Da iznađemo rješenje. Da dođemo do kompromisa.

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo u momentu kada na naše oči kopni sekularni karakter Crne Gore, kad se kruni i polako, neumitno, nestaje naš ,,laïcité“?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo kada nam pred očima pleše napuhani klerikalizam, pleše i demonstrira svoju moć u dimu suzavaca i drugih hemijskih sredstava?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo dok ta ista Evropa kojoj težimo pasivno posmatra i šalje saopštenja, kao nekada u Bosni i Hercegovini? Jalovo i bez efekta, bez konkretnih inicijativa. Jesu li to ona ,,konkretna dostignuća“ o kojima govori Robert Šuman u Deklaraciji koja je idejni ugaoni kamen Evropske unije: ,,Evropa ne može da bude stvorena preko noći i cijela zajedno, ona će izroniti iz konkretnih dostignuća koja će prije svega omogućiti faktičku solidarnost“?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo dok ta ista Evropa kojoj težimo ostaje nijema na nove ratnohuškačke pokliče iz Cetinjskog manastira? Jesmo li zajedno vidjeli i čuli da svještenici pjevaju koračnicu: ,,Kad se vojska na Kosovo vrati; kad se vojska, majčice, na Kosovo vrati“…dok prisutni aplaudiraju i pozdravljaju? Ili smo samo mi čuli i vidjeli, a Evropa nije ni čula ni vidjela? A ako je i Evropa i čula i vidjela – što će učiniti povodom tog saznanja?

O kojoj mi to evropskoj integraciji govorimo u kojoj ne postoji kultura sjećanja? U kojoj se tek tako može zaboraviti da je na istom mjestu na kojem su 5. septembra svještenici pjevali ratnohuškačke pjesme, 90-ih godina prošlog vijeka Arkan sa svojim Tigrovima, uz podjednako zlohude guslarske pjesme, takođe oskrnavio grob najvećeg crnogorskog sveca?

Umjesto nekadašnje, njegove ,,Stege“, u kojoj, između ostalog, stoji poziv: ,,…da budemo jedni drugima u pomoć…“, 5. septembra policijski kordon kao linija razgraničenja. Crvena linija naših podjela. Umjesto ,,Stege“, harmoničnog suživota i dogovora – 5. septembra, 225 godina kasnije: jednostrane odluke, demonstracija moći i duge cijevi, bahatost i zloupotreba religije. Odsustvo empatije za Drugog i Drugačijeg.

Vidimo li samo mi da se istorija Balkana ponavlja u ciklusima, da se srpski hegemonizam ,,s mjerom pali i s mjerom gasi“, da opet i iznova proizvodi nestabilnost na Balkanu? Vidimo li samo mi bijelog bika iz grčke mitologije, ovog puta u obličju srpskog hegemonizma koji u redovnim intervalima pohodi naš zapaljivi kutak, Balkan, i ne dozvoljava nam da iskoračimo civilizacijski? Čujemo li samo mi ministra unutrašnjih poslova Srbije koji ponavlja slavodobitno da je zadatak ove generacije srpskih političara stvaranje ,,srpskog sveta”? Vidi li Evropa ovu opasnu istorijsku zakonomjernost?

***

Radujemo se Evropi. Ali, Evropa doći neće. Evropski san ćemo zauvijek gledati na horizontu, kao nedostižnu želju. Ako ne dođe do otrežnjenja od zabluda prošlosti, ako ne prekinemo ovaj začarani krug hegemonizma, etnocentrizma i etnofiletizma, nikad nećemo biti u stanju da se u potpunosti posvetimo usvajanju evropskih standarda i otklanjanju svih sistemskih nedostataka. Borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala. Borbi za slobodu medija. Borbi za vladavinu prava. Evropa će za nas dovijeka biti ,,bijela tvrđava“ (O. Pamuk), u kojoj ,,kao da se (…) odigrava nekakva zabava kojoj i vi želite da se pridružite, nekakva sreća koju ne želite da propustite, ali put za koji svakog trenutka očekujete da će se završiti nikako ne prestaje.“

Kao neko ko duboko vjeruje u evropski ideal, u demokratsku, naprednu i tolerantnu Evropu, u kojoj ćemo biti ,,ujedinjeni u različitosti“, u kojoj će Država biti odvojena od Crkve, u kojoj nijedna vjerska zajednica neće biti iznad Države i dominantno usmjeravati društveno-političke tokove, u kojoj svještenici neće pjevati ratnohuškačke pjesme već će to naići na opštu osudu…zbog svega navedenog gore, a kao građanin Crne Gore, želim poslati apel Evropi da nas čuje i pomogne nam – konkretnije, efektnije, snažnije. Možda će upaliti, možda će konačno doprijeti do njih, možda na kraju i čuju naš udruženi (do sada očigledno) ,,nečujni vapaj za smislom“.

Ne dozvolimo novu otmicu Evrope!

Sa ostalim srbofobima se žalio Bilčiku

Radonjić je jedan od potpisnika pisma koje je upućeno mnekadašnjem šefu delegacije Evropskog parlamenta za saradnju sa Crnom Gorom Vladimiru Bilčiku. Sadržina tog pisma je svojevremeno pročitana na protestu komita ispred Skupštene.

Pismo je potpisalo više od 130 intelektualaca, građanskih aktivista, ali i predstavnika crnogorske dijaspore sa više kontinenata, koji su naglasili kako žele iskazati „duboku zabrinutost usljed opšte klerikalizacije crnogorskog društva, gušenja medijskih sloboda, urušavanja koncepta građanske države, multikulturnog društva i kršenja ljudskih prava“.

Ukorio Zdravka Krivokapića čestitke Dana Republike Srpske

Radonjić je kao sekretar radnih grupa za pregovaračka poglavlja 23 i 24 i član Savjeta za vladavinu prava uputio prekorno pismo tadašnjem premijeru Zdravku Krivokapiću u kom se osvrnuo na čestitku predsjednika Vlade predsjednici entiteta Republika Srpska Željki Cvijanović povodom 9. januara Dana Republike Srpske.

Njegovo pismo prenosimo u cjelosti:

– Uvaženi g-dine Krivokapiću,

Iz građanske pobude, a kao državni službenik u Kancelariji za evropske integracije, pišem Vam ove redove javno, kako bih najprije Vama, a što je u ovoj priči važnije, našim prijateljima u Bosni i Hercegovini, otvoreno poručio da cijela državna uprava ne misli kao predsjednik Vlade Crne Gore.

Neka se čuje i druga strana. Nek ostane pisani trag da nijesmo svi – čestitali. Nije nebitno da se zna.

Siguran sam da nijesam usamljen u osjećanju pijeteta prema žrtvama u Srebrenici i protivljenja svakoj relativizaciji počinjenog genocida. U tom tonu, dozvolite da budem direktan – proslava 9. januara je u simboličkom smislu moralno nedopustiva. S druge strane, suvišno je i obrazlagati zašto je državnički neprimjereno čestitati ovaj Dan u svijetlu odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Za nekog ko teži dobrosusjedskim odnosima i poštuje ustrojstvo druge države, kao osnovno pravilo u međunarodnoj komunikaciji suverenih država, ovaj potez bi trebalo da je – apsolutno neprihvatljiv.

Uvaženi g-dine Krivokapiću,

Umjesto da diramo nezacijeljene rane i provociramo aveti Balkana, čini mi se da je humanije i mudrije slati poruke koje će doprinijeti učvršćivanju poslovnično krhkog mira na ovim prostorima. Istorija Balkana nam pruža nebrojeno događaja u kojima su izjave s manjkom odgovornosti izazivale političke potrese i nestabilnost.

Ovim putem, u svojstvu državnog službenika koji je ne samo u ideološkom smislu, već i kroz konkretan višegodišnji rad posvećen procesu evropske integracije, a u prvom redu kao građanin Crne Gore, molim da razmislite još jednom o svom činu i javno, otvoreno, transparentno – povučete čestitku. U kojoj god formi da je ona upućena.

U suprotnom, htjeli Vi to ili ne, bacićete sjenku na deklarisanu opredijeljenost ka članstvu u Evropskoj uniji i njenim temeljnim vrijednostima. U suprotnom, htjeli Vi to ili ne, pokazaćete da suštinski ne vjerujete u evropski ideal, a naši međunarodni partneri bi mogli dovesti u pitanje pouzdanost Crne Gore u vrijednosnom smislu. U suprotnom, htjeli Vi to ili ne, pokazaćete nepoštovanje prema sjenima stradalih u Srebrenici.

Srebrenica je, riječju, vododjelnica između nacional-šovinizma i pacifizma. Ne može se pripadati i jednom i drugom civilizacijskom krugu istovremeno. Ili-ili, što bi rekao Kjerkegor.

Uvaženi g-dine Krivokapiću,

Dozvolite mi ovdje kratku literarnu digresiju. U ,,Moralnim pismima Luciliju’’, Seneka poručuje svom prijatelju: ,,Vivi con gli uomini come se ti vedesse la divinità, parla con la divinità come se ti udissero gli uomini’’ (,,Živi s ljudima kao da te vidi božanstvo, pričaj s božanstvom kao da te čuju ljudi’’).

Drugim riječima, potpuno je nebitno da li je bio u pitanju privatni razgovor ili ste čestitali zvanično. Čuli su Vas. Čuli su Vas ljudi iz Senekinog savjeta prijatelju. Čulo Vas je preko 8.000 nevino stradalih u Srebrenici. Svaka od ovih duša je čula Vaš razgovor. Svako stradalo dijete, svaka žena, svaka majka. Svaki nedužni civil.

Njih ne boli forma u kojoj ste saopštili čestitku. Njih boli suština izgovorenog.

Poručite im, stoga, razgovjetno, jasno, kako ne bi ostao ni tračak dileme – da nijeste bili svjesni težine izrečenog. Da povlačite čestitku. U svakoj mogućoj formi.

Ovo najprije zbog Vas i Vašeg imidža, a potom zbog onoga što simbolišete u očima naših međunarodnih prijatelja. Zbog Crne Gore. Ponosne oskudice nikle iz kamena. Parčeta neba uvijek otvorenih vrata za progonjenog. Pravednog gnjeva koji staje u odbranu slabijeg.

Uvaženi g-dine Krivokapiću,

Od onog latinskog Dixi et salvavi animam meam dijeli Vas samo jedna riječ.

Izvinjenje.

S poštovanjem i u dobroj namjeri,

Miloš Radonjić

Sekretar radnih grupa za pregovaračka poglavlja 23 i 24

Član Savjeta za vladavinu prava – naveo je Radonjić u pismu.