Milovi prijatelji i neprijatelji sa onog svijeta

1

piše: Igor Damjanović

Milo Đukanović se juče bavio svojim prijateljima i neprijateljima koji su otišli sa ovog svijeta. Blaženopočivšeg vladiku Atanasija nazvao je „najotvorenijim neprijateljem Crne Gore“, a podsjetio se i svog na jučerašnji dan ubijenog prijatelja – Zorana Đinđića.

Da li je čudno što Đukanović, kao jedan od najokorelijih kvislinga koje istorija pamti, silnika čija je državnička percepcija pretočena u geslo – DRŽAVA TO SAM JA, slobodoumnog vladiku Atanasija smatra „najotvorenijim neprijateljem“, a Zorana Đinđića nikad prežaljenim prijateljem? Meni iskreno nije.

Zašto su Milo Đukanović i njegov nikad prežaljeni prijatelj Zoran Đinđić spadaju u najokorelije kvislinge koje istorija pamti? Mnogi koji su se odlučili da služe agresoru na svoju domovinu trudili su se da ublaže patnje svog naroda. Đinđić i Đukanović su međutim preklinjali NATO agresora da ubija i bombarduje, sve dok ne padne Slobodan Milošević. Na vrhuncu bombardovanja, 8. maja 1999, Milo Đukanović i Zoran Đinđić su u zajedničkom autorskom tekstu u Nju York Tajmsu napisali su sledeće:

„Ukoliko se rat završi poptisom mirovnog sporazuma i istim rukovodstvom, na čelu sa Slobodanom Miloševićem, tragedija i nasilje će se nastaviti.“ (If the war ends with a signature on a peace agreement and the same leadership in power, with Slobodan Milosevic at the helm, the tragedy and violence will continue.)

Do dana današnjeg ne zna se ko je ubio Zorana Đinđića, sa koliko pozicija je na njega i njegovu pratnju pucano, koliko je metaka ispaljeno. Još manje se zna ko je naručilac ubistva. Jedino je nesporno da su iz njegove smrti neposrednu korist izvukli zapadni neokolonijalni gospodari Srbije. Istraga ubistva, bez poznatog počinioca i naručioca, uvijek kreće od onog ko je od toga imao najveću korist.

Likvidacijom Đinđića Zapad se oslobodio potrošenog i tom momentu već štetnog izvršioca njihove volje. Đinđić je u momentu smrti bio toliko nepopularan u narodu, da je dolazak na vlast uslovno poslušnog Koštunice, ili tada potpuno neposlušnih radikala bila praktično gotova stvar. Ko se danas sjeća da u momentu kada je držao 100% vlasti, podrška Đinđiću i svim njegovim koalicionim partnerima iz već tada krnjeg DOS-a, po anketama bila manja od 20%. Ko se danas sjeća da su 2 puta zbog nedovoljne izlasnosti poništavani predsjednički izbori, na kojima su Đinđićevi kandidati ubjedljivo poraženi. U oktobru 2002, u drugom krugu, Đinđićevog kandidata Miroljuba Labusa porazio je Vojislav Koštunica. U ponovljenom procesu, u decembru iste godine, jednako neuspješnom, Koštunica je ponovo osvojio najviše glasova, dok je drugoplasirani bio Vojislav Šešelj.

Dakle, likvidacija Đinđića bila je povod za akciju „Sablja“ i održavanje do atentata ozbiljno ugroženog bezuslovnog prozapadnog kursa zemlje. Zapadu je dalje pošlo za rukom da od Zorana Đinđića, stvori multipraktik mit. Prva Srbija danas ga žali kao naprasno probuđenog patriotu, vjerujući da ga je Zapad ubio zbog rečenice u nekom intervjuu, gdje se kobajagi pobunio zbog Kosova. Druga Srbija, vjeruje da su Đinđića ubile nacionalističke sile zla da bi spriječile evropeizaciju (ma šta to značilo) i zaustavile „reforme“ u Srbiji.

Korisni idioti i medijski dobošari, iz oba ideološki suprostavljena tabora, sa jednakim žarom agresivno šire svoje ničim utemeljene verzije, koje zajedno grade kontradiktorni multipraktik mit o Zoranu Đinđiću.

1 Comment
  1. Ivi komentariše

    Pravi li ovaj foto montaže iz daleke Rusije? Ili mi se čini. Čas je tamo a sjutradan ovdje. Svadja se sa Slaven om da je UDBAŠ.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.