Milo novi Rambo ili Čiča Draža: Đukanović najavom da će da se odmetne u šumu doživio ljudsko ili moralno posrnuće!

Nije džentlmentski podsmijavati se političarima u padu, bez obzira na to da li silaze sa vlasti, sunovraćuje im se rejting ili doživljavaju ljudsko ili moralno posrnuće. Ali Milo Đukanović je ovih dana svojim porukama isključio sebe iz tih kodeksa pristojnosti.

Trodecenijski lider Crne Gore, koji tobože mirno, moderno i demokratski priznaje izborni poraz, sa blagim tonom koza-nostra manira, saopštava da je spreman i da oružjem u šumi brani Crnu Goru od onih koji je napadaju — prije svega od velikosrpskih osvajača.

Teško se sjetiti u poslednjih stotinu godina, da ne idemo dalje u istoriju, koji je državnik, legalni predsjednik republike, čak i pomislio u sopstvenom beznađu da se odmetne u šumu kako bi se borio protiv parlamenta i državne vlade.

Milo kao Če, Čiča ili Rambo…

Milo, Če Gevara 21. vijeka, sa pozicije šefa države, pred kamerama, javno, u naletu nekakve „artikulisane“ somnabulije, najavljuje mogućnost da u šumi brani Crnu Goru, a ne zna se ni od koga, ni ko to zemlju napada, ni sa kojim vojnim formacijama bi se ušančio, kao u bolivijskoj džungli, u rovove na Rumiji, Prokletijama, Durmitoru, Lovćenu…

Milo, poput prvog gerilca u Evropi prošlog vijeka, Dragoljuba Draže Mihailovića (ne poredimo Mila sa Čičom, riječ je o stilskoj figuri), prijeti da će se iz predsjedničkih odaja, sa puštenom bradom ili ne, preseliti na neku zaraslu crnogorsku „Ravnu goru“ i da će odatle djelovati u ime odbrane svojih „svetih“ ciljeva.

Milo, kao Džon Rambo (First blood), poput vijetnamskog veterana kreće u obračun sa establišmentom, i usled nerazumevanja sredine, vođen svojim „pravednim“ i neralnim projekcijama bježi u šumu i bori se sam protiv svih kao nekakav raščupani i nabildovani akcioni antiheroj.

Milo, kao neki vođa hajduka iz 17. vijeka, možda će sačekati Đurđevdanak — hajdučki sastanak, pa da na proljeće iduće godine, očisti kuburu i da sa svojim saborcima krene u šumska skloništa u bitku protiv nevidljivih ratnika koji uzurpiraju njegovu Crnu Goru.

Ali, porijeklom iz Katunske nahije, koja je bez šuma i sa niskim rastinjem, kud hode samo koze, teško da bi tu našao utočište, a na šumovitom Sjeveru Crne Gore, bio bi u velikoj opasnosti čak i od prvog šumara na dužnosti…

Milo, poput Bećira Kuduza po čijem životu je Ademir Kenović snimio čuveni film, čvrsto vjerujući da je on žrtva, da je on u pravu i da su za njegova „pravična“ zlodjela i nepočinstva krivi isključivo drugi, spreman je da iz obilja, hedonizma i besprekorne udobnosti, legne na vlažnu mahovinu, u paprat i žuljavo šipražje i da nastavi svoju golemu životnu misiju…

I da više ne pretjerujemo

Realno, zaista zvuči strašno, paranoično, bezumno da 2020. godine neki političar najavljuje da će svoju borbu nastaviti iz šume.

A još sve poprima bizarniju dimenziju kad to čini čovek koji se poziva na moderne civilizacijske vrednosti, na visoke standarde budućeg nadolazećeg doba, na najdemokratskije tekovine i tendencije.

Valjda će neko zaustaviti — šumskog predsjednika

Valjda će neko ubijediti crnogorskog Čea, starog komunistu-revolucionara, da je u toj zemlji jednostavno došlo do promjene vlasti, da ga narod više ne želi i da ne vjeruje u njegove projekcije izmišljenih spoljnih i unutrašnjih neprijatelja otadžbine koju samo on brani, i da ne mora 2020. da ide u partizane.

Valjda će neko crnogorskom Čiči, smiješnom antipodu ravnogorskog Đenerala, otvoriti oči da Crna Gora nije ni nastala, da neće ni nestati sa njegovom vladavinom i da se formira nova vlast koja mijenja politiku ali želi najbolje svim narodima u državi.

Valjda će neko zaustaviti Ramba prije nego što krene u osvetničku „šumsku kohabitaciju“ protiv crkve, naroda, nacionalnih zajednica, kako bi shvatio da sve te različitosti čine harmoničnu cjelinu buduće Crne Gore, iako su to „rušitelji“ poretka mržnje konstruisanog u njegovoj glavi.

Valjda će se javiti stručna lica, ozbiljni ljudi, lajf koučevi, personalni treneri, bivši i sadašnji savjetnici, gurui, ili bar neki dobronamerni prijatelji, kumovi, rođaci da odvrate jednog višedecenijskog državnika da postane — šumski čovjek.

Niko baš toliki pad nije zaslužio.

Valjda.

(Sputnjik)