Matija Bećković o Crnoj Gori: Dok je bilo kolone, nije bilo korone!

Toliko smo dugo željeli i maštali da se otuđimo da je Nebo uslišilo naše molitve i konačno nas nagradilo. Možemo da se grlimo sa telefonom i mazimo sa laptopom. Dosta smo se mučili sa realnim životom i izvinjavali što nam je telefon najprivlačniji sabesjednik. Taman kad smo pomislili kako smo veliki svemoćni virus, iz šišmiša nas je prinudio da ateriramo i podsjetio koliko smo važni i nezamjenljivi.

Ovako razmišlja akademik i pjesnik Matija Bećković o čudu koje nas je zadesilo, a koje nas nagoni da samujemo. Umjesto da ovih dana promoviše svoju novu knjigu „Crna Gora ime jedne vjere“, koju je objavila „Vukotić medija“, Bećković je, kao i mnogi drugi njegovi vršnjaci – u izolaciji.

Kako će se u Crnoj Gori ovo vrijeme pamtiti, prije i posle korone, ili prije i posle kolone?

– Dok je bilo kolone u Crnoj Gori nije bilo korone. I korona bješe ustuknula pred kolonom. Istorija će zapamtiti, kolone a korone nigdje biti neće.

Po čemu će se još pamtiti litije?

– Litije su prva plišana revolucija u Crnoj Gori. Njihov značaj je zasjenio sve druge. Ono što je „praško proljeće“ bilo za Čehe, to su sada litije za Crnu Goru.

Očekujete li da će u Crnoj Gori kad prođe korona ponovo da krene kolona?

– Vjerni narod Crne Gore odbranio je svoju crkvu i na najnovije prijetnje i višedecenijske klevete odgovorio – ćutanjem. Taj muk stotina hiljada čuo je čitav svijet. Kao što Italijani u vrijeme korone iznose na prozore i balkone svoju zastavu, možda bi i učesnici litija mogli na prozore svojih kuća da iznesu kandila i slavske ikone.

Može li da se dogodi da narod Crne Gore, ipak, ne odbrani svoju crkvu?

– Težak je izbor između crnogorskog režima i korone. Litije su došle kao najsrećniji izlaz iz bezizlaza. Nijednu drugu naciju ni vjersku zajednicu u Crnoj Gori ne smatraju strancima i tuđincima. Kao izvanjce, strance i okupatore u Crnoj Gori smatraju samo svoj narod i svoju crkvu. I kad prođe korona, zaslužili su da do kraja života peru ruke.

Mnogo toga smo čuli i vidjeli po čemu ćemo pamtiti litije. A kako ćete ih vi pamtiti?

– Litije su umjetničko remek-djelo. Dokaz da Bog nije digao ruke od Crne Gore. On će se pobrinuti i o svemu ostalom. Kolone mladih ljudi, kojih je bilo kao cvijeća, pokazale su da je Crna Gora ozdravila i da su mladi naraštaji nadrasli raskol u kojem žive njihovi roditelji. Svu bratomrzilačku nauku odbacili su kao periku.

Crnogorske vlasti vama nisu dozvolile da učestvujete u litijama…

– To što sam fizički spriječen da na njima učestvujem učinilo ih je još simboličnijim, nestvarnijim i onostranijim.

Kako objašnjavate da je Crna Gora tako odjednom ustala, mada se prije toga činilo da je posustala?

– Nije prvi put da se pokaže da nas ima baš kad su se svi instrumenti složili da nas nema. I da se Bog javljao na nov način, preobučen u Univerzum, baš kad su mu ljudi dostavili odluku da ne postoji. I da se pokaže da smo najmoćniji baš kad se činilo da smo se predali, mali i bespomoćni. Još „ima stvari o kojima naša mudrost i ne sanja“. Ne sruši li preko noći i na naše oči jedan nevidljivi virus cijeli novi svjetski poredak!

I Tempo bi, kažete, u pjesmi koju ste promovisali na uručenju priznanja Kompanije „Novosti“ za najplemenitiji podvig, sa bratom četnikom bio u litijama…

– Poklopila se prilika i inspiracija. Spomenuo sam Tempa, a taj besmrtni puk koji zamišljam je mnogo masovniji. Tempo je samo metafora pomirenja koje se ukazuje kao jedini izlaz i rješenje. Pomišljao sam i na onog mitraljesca koji je sprovodio mitropolita Joanikija, čiju smo fotografiju vidjeli ovih dana. Mitraljezac sigurno ima potomke, pa bi volio da ga se neko od njegovih sjeti i pojavi sa tom fotografijom na čelu kolone. Ili, neki od današnjih visokih crnogorskih funkcionera, sa fotografijama svojih očeva i djedova koji su ostali u masovnim grobnicama oko Zidanog Mosta. Ili, neko iz porodica K. i M. koji su ubili Krsta Popovića, da se sa njegovom fotografijom pojavi na litijama. Može li se zamisliti nešto antičkije, potresnije i lekovitije? Nadam se da EU neće primati u članstvo države koje još nisu povadile iz jama svoje mrtve. Kao što je, na primjer, jama kod Vidrovana, kad već jedan stari speleolog moli ovih dana da mu dozvole da to on sam učini.

Kako to da ste Sinan-pašu nekad, a Mila Đukanovića danas, izjednačili u zaslugama za naše jedinstvo?

– To priznanje bi bilo jedno od rijetkih koje niko ne bi osporavao. Sinan- -paša nije obavio sve što je naumio, pa je valjalo dovršiti njegovo djelo. Pošto Mileševa nije u Crnoj Gori, jurišaju na Ostrog i Svetog Vasilija.

Đukanović se, kazali ste jednom, odrekao imena, vjere i pisma, ali to nije uklesano u kamen. Znači li to da vi, ipak, vjerujete da će se predomisliti?

– Ako Crna Gora nečeg ima – ima kamenja. I na svakom kamenu je uklesano nešto drugo. Tako su zavadili i kamenje. Rvu se s onim jednim, na kojem je, jednom zauvijek, uklesana ona jedna jedina riječ.

U novoj knjizi gotovo da je opipljiva vaša ljubav prema Crnoj Gori. Je li problem što su je kao takvu crnogorske vlasti prepoznale?

– Ima nešto u tome. Oni ne vole i ne priznaju Crnu Goru koju volim i koju sam opjevao. I ne samo ja. Nego ni onu koju su opjevali Njegoš, Vuk, Puškin, Laza Kostić, Branko Radičević, Đura Jakšić, Ljuba Nenadović, Zmaj, Isidora, Andrić, Crnjanski, Desanka. Zato su nas najurili iz lektire. Litije su potvrda životnosti i javna rehabilitacija poezije o Crnoj Gori, pa i moje. Dokaz da su žive i poezija i Crna Gora.

NJEGOŠ ZA SVE KRIV

– ZA sve je kriv Njegoš. Da je postavio stvari kako treba i da nije bio tako površan i lakomislen, sad ne bi morali da se bakću ni sa crkvom ni sa nacijom ni sa jezikom ni sa istorijom ni sa Kosovom ni sa Rusijom ni s njim samim. Da je bar bio patrijarh a ne vladika, kao Amfilohije.

(Novosti)