Malo o čojstvu crnogorskom

Magazin Forbs je prije par godina predstavio listu svjetskih bogataša, na kojoj se nalazi i porodica bivšeg premijera Mila Đukanovića, sa imetkom od 167 miliona dolara! Ne tako davno, uticajni njemački nedjeljnik “Špigl” je Mila Đukanovića postavio na 22. mjesto po bogatstvu među svjetskim državnicima.

No, ako mislite da je to presedan u crnogorskoj istoriji, grdno se varate. Sem djelimičnog zatišja u četiri i po decenije komunizma, Crna Gora je kroz čitavu svoju istoriju bila poprište najstrašnije pljačke od strane njenih vlastodržaca.
Još u vrijeme vladike Petra I Petrovića NJegoša, jedan Crnogorac je primijetio da su u prvim organima državne vlasti uglavnom zasjeli vladičini rođaci. On je vladiku priupitao: “Odakle su bili Hristovi apostoli?” Kada mu je vladika nabrojao odakle su apostoli bili, ovaj mu je rekao: „Eto vidiš, od raznijeh mjesta, a ovi tvoji svi s NJeguša.“
No, tek dolaskom na vlast knjaza Danila, stvara se prava tajkunska organizacija, nalik današnjoj. Sve trgovačke i zelenaške radnje preuzeo je Danilov brat, vojvoda i predsjednik Senata, Mirko Petrović. Brojni njihovi rođaci, prijatelji i kumovi, počinju da napreduju u državnoj službi i da se naglo bogate, što će kulminaciju dostići u vrijeme vladavine knjaza Nikole.

Nakon što je Crna Gora poražena u ratu sa Turskom 1862. godine, velike sile su uputile Crnoj Gori značajnu pomoć u žitu. Umjesto da ga podijeli brojnim nastradalim crnogorskim porodicima, vojvoda Mirko ga je prisvojio i potom ga prodavao. Od te zarade je, sa svojim sinom, knjazom Nikolom, 1864. godine osnovao Založnicu crnogorsku, prvi novčani zavod u Crnoj Gori.

Najveća otimačina će uslijediti nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Pošto je Crna Gora postala nezavisna, zaslužne patriote i prvoborci, ustaničke i dvorske vojvode, podijelile su između sebe zemlju, kuće i radnje u novodobijenim oblastima, postajući tako prvi crnogorski tajkuni.
Knjaz Nikola je za sebe uzeo najljepša imanja, a potom su birali njegovi najbliži saradnici. Vojvoda Božo Petrović je svoje komandovanje Južnim frontom naplatio sa 380 rala zemlje u Nikšiću, a knjažev tast vojvoda Petar Vukotić, komandant Sjeverne vojske, sa 218 rala, vinogradima i tri mlina, dok je vojvoda Novica Cerović, četovođa i štabni konsultant knjaz Nikole, dobio 174 rala zemlje! Vojvoda Mašo Vrbica, komandant crnogorske artiljerije, podigao je fabriku sapuna u Baru koja je bila oslobođena plaćanja poreza; dok je vojvoda Marko Miljanov, nakon rata, imao monopol u trgovanju krupnom stokom.

Borbu za nezavisnu Crnu Goru najbolje je naplatio pivski vojvoda Lazar Sočica, koji je prije Veljeg rata bio perjanik sa malo imovine, a nakon rata je uspio da za dvije decenije stekne 15 mlinova i valjaonica, preko 1.000 grla sitne i krupne stoke i preko 1.500 rala zemlje. Dobro su se okoristili i brojni plemenski kapetani i kasniji oblasni upravitelji, trgovci i preduzimači bliski dvoru i vladajućoj eliti, brojni činovnici i namještenici.

Lazar Mijušković, predsjednik prve ustavne crnogorske vlade (formirane 1905. godine) bio je sin popa Đoka Mijuškovića koji je bio najmoćniji zelenaš tadašnje Crne Gore. Obogatio se prilikom podjele muslimanske zemlje u Nikšićkom polju koja je prešla u vlasništvo Crne Gore nakon 1878. godine. Novac koji je stekao tom prilikom, davao je na kamatu između 100 i 200 odsto, iako je zakonom bilo predviđeno da kamata ne smije preći 10 odsto. Pop Mijušković je, međutim, bio blizak dvoru i sam pripadnik državne službe, pa je mogao da radi šta hoće. Kao jednom od najvećih bogataša tog vremena, nije mu bio problem da sina Lazara pošalje na školovanje u Pariz.

Početkom XX vijeka bogatstvo crnogorskih tajkuna se toliko nagomilao da su oni počeli da investiraju u malobrojna crnogorska zanatska i industrijska preduzeća i prve crnogorske štedionice i banke. Gotovo da nije bilo preduzeća i banke u kojoj knjaz Nikola i njegovi tajkuni nijesu imali većinsko učešće, dionice i druge interese. Na taj način je zemlja, privreda, državna uprava, pa i čitava Crna Gora bila u rukama nekoliko porodica, koje su krojile sudbinu ogromnom procentu siromašnog seljaštva u Crnoj Gori.