Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Nedavno smo čitali da će nam prijatelji pokloniti zakone koje moramo usvojiti na putu ka EU. Kako nemamo para a ni vremena za prevod onda ćemo se za prevođenje u naš smisao poslužiti tuđom inteligencijom. Ovog puta vještačkom.
Ni mnogo veće inteligencije od vještačke nisu se snašle među Crnogorcima pa je bilo za očekivati da nas ona u mnogo slučajeva umjesto u dobar prevod povede u besmisao.
U državi plemenskih zajednica i najvećeg broja mobilnih telefona vlast je odlučila da put prema Evropskoj uniji vodi bez ijednog pogleda u retrovizor i bez ijednog pitanja upućenog narodu.
Dakle opet vještački, bez promišljanja o sopstvenom stavu.
Kao da se radi o pruzi izgrađenoj u radnoj akciji ali na kojoj vozovi prolaze samo u jednom smjeru dok mašinovođa koji nas vodi u tu magičnu budućnosti godine 2028. spava naslonjen na prozor, dok njegovi jednako radni saradnici ubacuju lopate uglja ne gledajući gdje idemo ali samo da stignemo na vrijeme.
Taj tim zadivljujuće mašinske inteligencije, zasnovane na nekom tamo tuđem algoritmu za koji ne znamo ni čiji je, vodi Crnu Goru prema EU a ustvari ne pokušava ni da oda utisak da nije prepisivač koji ne zna značenje riječi koje prepisuje.
Preuzimaju nam vajni predvodnici tuđe zakone, tuđe puteve, tuđe navike, tuđe strahove i tuđe nade i propise – kao da naša zemlja nema sve to isto svoje.
Ne sjećaju se, zbog korišćenja tuđe inteligencije, da se život ovdje stotinama godina kovao u tvrdom kamenu, u jeziku koji pamti i da ovdje ima puno toga što se ne može zaboraviti čak ni kad je prevedeno najlošijim AI programom za prevođenje.
Sve se radi mehanički, vještački, mrtvo, bezdušno i bez smisla.
Živimo u eri opasnog besmislenog ubrzanja kad se zakoni prevode algoritamski, političke odluke donose po kratkom postupku i naredbi, na telefonskim sjednicama i noću, a strategije usvajaju bez imalo svijesti da se njima upravlja sudbinama stotina hiljada ljudi a ne brojevima na papiru.
U očima vođa koji djeluju po pravilu vještačke a ne sopstvene inteligencije vidi se ta praznina – ne ona sveta, tiha praznina koju čovjek nosi kad stane pred planinu, nego praznina koja nastaje kad se više ne zna ko si, ni zašto išta radiš.
U Podgorici, u hladnim kancelarijama koje rade na visoki dug koji će doći uskoro na naplatu, kao da žele da Crna Gora bude Portugal, Hrvatska, Rumunija, Bugarska ali samo da ne bude ta ruralna, plemenska, jadranska, balkanska Crna Gora. Kao da se prethodnih tri stotine godina može svući kao stari kaput i da nam na novom kineskom štampaču proizvedu neki evropski, “elegantniji”.
Ipak, malo znaju da se naša zemlja ne može mijenjati metodom “copy–paste” kako su oni to zamislili. Ona se mijenja razumijevanjem, mudrošću, slušanjem i prilagođavanjem tuđih dobrih iskustava. Nažalost, to nam niko ne nudi niti mi tražimo.
Zato smo, kao građani, dužni da zahtijevamo mnogo više. Da zahtijevamo da se prestane sa ovom birokratskom pantomimom vještački inteligentnih crnogorskih „EU komesara“. Da se prekine ovo vođenje države napamet, bez misli, bez hrabrosti, bez ijedne kapi suverenosti.
EU nije problem. Štaviše, ona je poželjna i nasušno potrebna.
Problem su oni koji u nju idu spuštene glave, bez vlastite vizije.
Kad mehanički i vještački uđeš negdje, kako mi želimo da uđemo, mehanički ćeš i živjeti tamo.
Crna Gora ne može biti mašina. Ona je živ organizam, tvrdoglava, ponosna, ranjiva i samo takva ima pravo da stane pred Evropu i zaista vjerujem da je samo kao takvu EU i želi.
Sve drugo biće preskupo plaćeno. Mnogo prije nego što pređemo posljednju granicu te famozne 2028.godine.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
