Knežević odgovorio kolumnisti Vijesti: “Nije to dome iz njegove glave, nije on toliko bistar”!

Reagovanje Predsjednika DNP-a i člana Presjedništva DF-a Milana Kneževića,
koje predstavlja odgovor kolumnisti Vijesti Branu Mandiću.

Bupenofrin je polusintetički opioid koji se koristi za liječenje opiodne zavisnosti u većim dozama i za kontrolu umjerenog bola u nižim dozama. U Spužu su ga zatvorenici stavljali pod jezik u prisustvu zatvorskog medicinskog osoblja, a onaj ko bi uspio da ga ne proguta kasnije bi ga udrobljenog prodavao za sedamdeset evra. Ova tableta se dijelila u vidu terapije ujutro i uveče, a njeni korisnici, popularno nazvani Bupovci bili bi u stanju umrtvljenog delirijuma, intenzivnog poremećaja stvarnosti, ili da citiram Lazu Kostića “među javom i međ snom.”

Ovakvo stanje im je pomagalo da prespavaju zatvorske šetnje, preskoče marokanske sardine za doručak, pomijaste makarone za ručak, beskonačne partije šaha pred večeru i kontinuiranu tjeskobu beznađa… Jedino bi ih komandiri budili pred brojanje, gdje su onako bunovno neutralisani žmirkali pred sterilisanom svjetlošću bijelih sijalica nedostupni za bilo kakav kontakt sa cimerima u sobi.

Vjerujem da sam ovim opisom makar djelimično približio postmoderni osjećaj bivših ljudi zaustavljenih u procjepu sladunjavih halucinacija i povremenih buđenja koja su gora od svake smrti. Ali moram priznati da sam imao sreću jer sam u zatvor došao potpuno pripremljen za ovakve fenomene, pošto sam jednog ovakvog Bupovca godinama sretao u jednim dnevnim novinama kako nedjeljom ispod nekog pregrijanog šljema umjesto prepisane doze bupenofrina pokušava da napiše nešto u formi političkog stava.

Njegovo mentalno povraćanje odavno je postalo bezbojna tekućina koja više i ne smrdi, ali svakodnevno ostavlja sporadične barice da čovjek htio ne htio nekad mora ugaziti u nju. Iako Brano Mandić pokušava da glumi balkanskog Henrija Milera (nazdravlje njemu i mrtvom), opterećenog instrukcijama i kretanjima u “Jarčevoj paraleli”, kod njega se na kraju sve završi standardnom magarećom putanjom uz taktove pjesme “Murga drot”. I kao što u ovoj pjesmi Zabranjenog pušenja dr Nele Karajlić zaključuje da smo svi dužnici Sigmunda Frojda, tako i ja kroz ovu pjesmu pokušavam da rekonstruišem đetinjstvo (aleksandrovukovićevizam) ovog barskog Vilijama Barouza (na zdravlje i njemu mrtvom).

Za razliku od svojih vršnjaka koji su odrastali uz sličice fudbalera, igranje žmurke ispred zgrade, školske lektire Branka Ćopića i Ivane Brlić Mažuranić, mlađani Mandić je odrastao uz kopije službenih zabilješki i zapisnika saslušanja koje je sprovodio njegov otac Milan, pukovnik Udbe za grad Bar i ostalo crnogorsko primorje. Možete samo zamisliti taj okean nehumanosti u koji se ubacuje jedno životu nevično žgoljavo pozninče, koje će kasnije bezveze odrasti u Jarcotlačiteljevog intelektualnog evnuha, kad mu svako jutro počinje očevim telefonskim raportom centrali u Titogradu: “nakon višečasovne primjene standardnih psihofizičkih metoda isljeđivanja osumnjičeni N.N. je priznao sve subverzivne aktivnosti protiv našeg samoupravnog sistema.”

Znači umjesto hljeba, marmelade i šolje mlijeka, Brano Mandić je za doručak redovno gutao katarzične službene zabilješke Udbe pod oznakom “strogo povjerljivo.” A ako se nekad budu otvorile arhive crnogorske tajne službe nadam se da ćemo imati to literarno zadovoljstvo da pročitamo zapisnike i službene zabilješke Milana Mandića o prisluškivanju sumnjivih brkatih tetaka, braće od ujaka i pobratima iz Mrkojevića. Kažu da je za uspješno prisluškivanje jednog pjesnika stariji Mandić za nagradu dobio svježe zaklanog brava kojeg je oko vrata nosio kroz čitav grad kao nekad drevni Montezuma dok je prinosio žrtvu bogovima moleći ih da mu pošalju Milivoja Katnića prije nego se pojavi Kortez.

Iznajmljivanje uva je vrlo cijenjena nacionalna disciplina u Crnoj Gori, ili da mi ne bude zamjereno u soroševskim krugovima što parafraziram stihove mrske epske pjesme Uroš i Mrnjavčevići “od oca je ostanulo sinu”. I sad sa starim porodičnim uvom, ispod pregrijanog šljema, Bupovac Mandić je nakon dobijenih stimulativnih granula od Jarcotlačitelja umislio da bude moralna vaga koja će određivati kome je potrebna pomoć praveći jeftine paradigme o Mišku Vukoviću i meni.

Suština mog sukoba sa Vukovićem nije lične prirode, i to Bupovac veoma dobro zna, ali ljepše zvuči kad onaj kome svakodnevno treba pomoć odluči da izigrava psihoterapeuta. Jer svako više voli da liječi nego da ga liječe, posebno ako to čine bezuspješno. Kad sam Mišku Vukoviću saopštio: “tvoj bratanić nam je zabranio proslavu Srpske Nove godine” , on je odgovorio: ”tek ćete da vidite što ćemo da vam radimo!” Pošto sam dosad kao jedan od političkih predstavnika srpskog naroda u Crnoj Gori bio napadnut na protestima, robijao četiri mjeseca, procesuiran u montiranom postupku za državni udar, postavljam pitanje što je sljedeće? Ubistvo ili traktori? Ali to naravno nije tema za Bupovčeve uši. Sad je potrebno staviti znak jednakosti između dijela DPS-a i DF- a, predstaviti Miška Vukovića i mene kao jednu dušu a dva tijela, i ako se ne smijeni taj nepredviđeni dio režima, onda pod obavezno s drugim dijelom predviđenog režima makar srušiti DF.

Svojom tandara mandara kolumnom Bupovac Mandić nam je poslao jasnu poruku da je negdje neko na nekom mjestu sastavio novu vladu u kojoj nema najjačeg opozicionog subjekta. Ali koju bi naših osamdeset hiljada glasača trebalo euforično da podrži kako bi neki iz novokupljenog mercedesa od sto hiljada evra prešli u makar jedan od dva Majbaha parkiranih ispred Predsjedništva i Vlade. Zato Bupovcu savjetujem kad ga probude nedjeljom da potpiše kolumnu, da se prvo umije hladnom vodom i dobro razmisli. On ne zna, ali ja znam, ima još koverti, neke su u bojama Paris Saint Germaina, neke u bojama CSK-a, a neke bijele kao peškiri pored bazena hotela “Verde”.

Moje su isključivo u bojama Višeg suda i tužilaštva, zato onima što pućikaju zlosrećnog Bupovca poručujem da nije pošteno da se skrivaju iza tuđe bolesti, već da se isprse i zablistaju svojom dokazanom istorijskom pokvarenošću. Ili što bi rekla moja pokojna baba za jednog ranog seoskog pijanicu: “nije to dome iz njegove glave, nije on toliko bistar, on samo vrše, ali dobro pamti.”