Karadžić: Izetbegović htio sebi da potčini sve narode u BiH

Ja sam prije rata, na Izetbegovićevu molbu, prestao da govorim o „hrišćanskoj većini u BiH, koju SDA želi da potčini“. To sam govorio da bi Evropljanima bio jasniji apsurd, ali tu nije bilo nikakve hrišćanske solidarnosti. Prividni, pa i stvarni bolji odnosi počivali su isključivo na razumu, komplementarnosti i shvatljivosti hrvatskih težnji u BiH. Ni Srbi, ni Hrvati, nisu pledirali na dominaciju nad drugima u unitarizovanoj i centralizovanoj BiH. To je bilo, i ostalo, opredeljenje SDA, do današnjih dana.

Ovako, za „Novosti“, ekskluzivno iz haškog kazamata, piše Radovan Karadžić.

Na pitanje da li je utisak da su se Srbi i Hrvati bolje razumjeli nego Srbi i muslimani potpuno pogrešan, ili ima istine u tome, Karadžić ovoga puta odgovara:

– Da se prvo osvrnem na moju ulogu u tome, jer se mnogi amaterski psiholozi zalijeću i istorijska zbivanja tumače psihologijom aktera tih događaja.

Mi, djeca u Crnoj Gori, saznamo šta je o nečemu govorio vladika Rade (P. P. Njegoš) i prije nego što naučimo čitati, jer se često govori jezikom i frazama iz „Gorskog vijenca“. Tako sam za „Hrvate i Dalmatince“ prvo čuo od vladike Rada. Vuk Mandušić pita vojvodu Draška, koji se bješe vratio iz Mletaka: „A bjehu li junaci, vojvoda?“ a vojvoda Draško odgovara: „Ne, božja ti vjera, Mandušiću/ O junaštvu tu ne bješe zbora!/ Nego bjehu sebi domamili,/ domamili pa ih pohvatali/ jadnu našu braću sokolove/ Dalmatince i hrabre Hrvate/ pa brodove njima napunili/i tiska’ ih u svijet bijeli/ te dovukuj blago iz svijeta/ i pritiskaj zemlje i gradove.“

To je prvo što djeca u Crnoj Gori nauče o Hrvatima i Dalmatincima, a vladičina se ne poriče. „Gorski vijenac“ i druga Njegoševa djela, posebno prepiska sa istaknutim pašama i begovima srpskog porijekla, puna su primera bratskog odnosa bez obzira na vjeru, i to od vladike, kome je vjera posao i posvećenje. Dalmacija je uvijek bila draga Crnogorcima, mnogi su navijali za Hajduk i prije i posle braće Vujović. U Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori nije bilo međuvjerskih zločina.

Ali, da ne precjenjujemo crnogorske primjere, ja imam najbliže osobe iz Bosne, kojima su ustaše pobile skoro stotinu članova uže i šire porodice, ali oni nikad nisu promijenili odnos prema Hrvatima. Čak su na sudovima posle rata branili mačekovce, a među prijateljima imali najviše Hrvata. Jasno su vidjeli razliku između običnih Hrvata i zakletih ustaša. Moja iskustva sa Hrvatima u Bosni su bila sjajna. Najbliži moji prijatelji su bili dva Hrvata, Đerek iz Kreševa, i Boban iz Gruda, koji nije krio da su „Bobani bili poznate ustaše“. Neka ljeta su oni provodili kod mojih u Nikšiću, a bezbroj vikenda ja sam provodio kod njihovih.

No, i moja iskustva iz Hrvatske su sjajna. Tamo sam često pozivan da gostujem kao mladi pjesnik, lepo dočekivan i ispraćan, moji prijatelji (G. Babić najčešće) vodili su me kući, da ne plaćam skupe hotele. Kasnije smo moja Ljiljana i ja imali dobar dio psihoanalitičke obuke kod profesora iz Hrvatske (E. Cividini-Stranić, E. Klajn, Lj. Moro i drugi) u Sarajevu, na Plitvicama, ali i u Zagrebu, gde su kolege obezbedile stanovanje u ustanovi. Čekove sam popunjavao ćirilicom, jer je potpis bio ćirilički, ali nikad nisam imao ni ružan pogled.

Znao sam da su mnogi dinarski Hrvati, u stvari Srbi katolici, ali mi nije bilo važno. I Gavrilo Princip (označen kao velikosrbin) izjašnjavao se kao „Srbo-Hrvat“ iako niko u njegovoj porodici nije bio Hrvat. Ali, posle čitanja putopisa Aleksandra Giljferdinga (visokog diplomate ruskog cara), bilo je jasno da smo mi jedan narod, čiju nacionalnu pripadnost mijenja crkva kod promjene vjere.

No, i Kain i Avelj su bili braća, pa se nije moglo smatrati da ova „braća“ neće opet nasrnuti jedni na druge. Ali, lična poznanstva su ljekovita, i zbog jednog sjajnog Hrvata (ili muslimana, ili bilo koga), ne smije se loše misliti i govoriti o narodu.

Da je Gospod našao samo deset dobrih ljudi u Sodomi, sve bi spasao, a mi znamo da je znatna većina u svakom narodu dobra. Dovoljno je dokaza da i u Hrvatskoj postoji žeđ za dobrim odnosima, uprkos značaju koji dobijaju budale i protuve, koje promovišu mržnju. Nedavno je u Beogradu gostovala vaterpolo reprezentacija Hrvatske, a po povratku su oduševljeno pričali kako su bili gospodski dočekani, bez ijednog zvižduka na himnu ili na igru.

Ćiro Blažević je svojevremeno oduševljeno pričao kako su svi srpski igrači, po nestanku svijetla na stadionu, zagrlili po jednog hrvatskog igrača radi njihove bezbjednosti. To su dirljive stvari, iz nepotrošenih rezervi ljudskosti i „gospodstva“, kome se treba vratiti, što prije, i izolovati budale koje sve kvare i brukaju. Sjenku na ovaj optimizam baca činjenica da se mnogi kandidati za izbore uzdržavaju od kritike tih budala i ološa, strahujući da bi to uticalo na njihov izborni rezultat. A da li je tako? Ako jeste, to loše govori o našim masama.

Mora postati jasno: mržnja nije patriotska obaveza, ona je anonimna i krije se, ona je dokaz velike inferiornosti. Računa se da smo vjernici, ali se retko obraćamo na tu adresu sa pitanjem: „Šta bi Gospod sad uradio?“ A ima još jedno, sigurnije pitanje: „Da li ovo (što namjeravam da učinim) mogu da učinim u slavu Boga?“ Tako jednostavno! I odgovor će stići. Može se pojaviti pitanje da li čovjek treba da „okrene i drugi obraz“, kako to savjetuje Gospod, ali ne mora i ne treba. Dovoljno je da čovjek „primi na znanje“ ta osjećanja sa druge strane, da ih ima na umu, ali da niti razvija, niti izražava ista osjećanja, jer bi to izjednačilo strane u sporu.

A sad o ratu u BiH. Hrvati su zaista nastupali militantno protiv zajedničke države, ali se to moglo očekivati zbog njihove vezanosti za Hrvatsku. I Srbi bi se tako solidarisali sa Srbijom, i u ocjeni postupaka drugih mora se misliti šta bismo mi uradili u istoj situaciji. Veliku smetnju su predstavljale primese neoustaštva u dijelu tih nastupa. No, bosanskohercegovački HDZ-Hrvati su u pogledu uređenja BiH bili razumni i shvatljivi: tražili su isto što i Srbi, i što je Evropska zajednica (Karington-Kutiljeiro) prihvatila da ponudi svim stranama – autonomnost jednih od drugih.

Srbi su zbog kompromisa odustali od modela Severne Irske, tj. od ostajanja u matičnoj zemlji. Iako je to bilo eminentno evropsko rješenje, Evropa je radije podržala model Švajcarske, ili još bliže Belgije, i Srbi su još jednom popustili, i zagovarali Bosnu kao „južnu Švajcarsku“, a Sarajevo kao Brisel, a nikad i nikako kao Bejrut. Ni mnogi u Srbiji ne znaju kroz kakve muke su prošli Srbi u BiH, ugađajući drugima, a pokušavajući da ne unesreće svoj narod.

Ubrzo je postala jasna razlika između ovog neprijateljstva muslimanskih ekstremnih snaga prema Srbima, i onog neprijateljstva iz prethodnih ratova. Tokom tih ratova znatan dio muslimana se borio za interese drugih: Turske, Austrougarske, ili NDH, pri čemu su mnogi muslimani apstinirali od tog neprijateljstva, ili se čak borili na strani branilaca, mahom Srba. Sad je, prvi put, stvar bila drugačija: muslimani se nisu borili za druge, već za sebe, i za jedan koncept Bosne koji nije imao nikakvih izgleda, čak ni kod onih koji su ih naizgled podržavali. Da su kojim slučajem oni pobijedili Srbe i oterali ih iz Bosne, bili bi prepušteni na milost i nemilost prozapadnom dijelu bivše Jugoslavije, uz ogromna ograničenja i postepeno brisanje iz Evrope.

To su znali i mnogi muslimanski prvaci, pa su mi neki od njih pričali da i Alija zna da Evropa neće dopustiti čak ni malu muslimansku Bosnu bez velike, trodelne Bosne. Zato se znatan broj muslimana, pa i cijela jedinica, borio u Vojsci Republike Srpske, braneći vrijednosti zajedničkog života, sekularne države i mira.

Nakon mog sastanka sa Bobanom i Mailićem u Gracu početkom maja 92, bilo je jasno da Srbi i Hrvati nemaju oko čega da ratuju. Počeo sam jednostavnim pitanjem Bobanu: da li oni osporavaju da će Banjaluka biti u srpskom entitetu, i da li mi osporavamo njihov entitet i glavne teritorije. Bilo je oko 15 odsto teritorije čija je pripadnost između Hrvata i Srba bila sporna, i brzo smo se saglasili da nijedna strana ne može dobiti niti izgubiti sve sporno, i da to ne vrijedi ljudskih života. I zaista, naše umirivanje većeg djela od 1.000 kilometara linije fronta i međusobnih borbi sačuvalo je hiljade mladih života na obje strane.

Danas čak i neki pametni ljudi u Zagrebu podržavaju presude bosanskim Hrvatima „jer su imali dobru saradnju sa Karadžićevim Srbima“. Na čemu su sarađivali, da ih treba kazniti? Na humanim poslovima. Stotine kilometara između Srba i Hrvata nije bilo linije fronta. Hrvati iz Kreševa, Kiseljaka, Busovače, Ilidže, Vareša, te severne Bosne, oko Žepča, Željeznog polja, Zavidovića, nisu ginuli od Srba, slobodno su dolazili na Ilidžu, ili prolazili preko teritorije Republike Srpske iz jedne svoje enklave u drugu. Na Vlašiću smo primili preko deset hiljada hrvatskih civila i vojnika, izbjeglica iz Travnika i centralne Bosne, i lično sam naredio da ih prime, te da ne razoružavaju HVO, nego da im omoguće odlazak po njihovom izboru. Sve ovo je poznato i dokumentovano. Stručnjaci u Zagrebu bi trebalo da pitaju obične Hrvate iz BiH o toj saradnji, koja nikad nije bila na štetu muslimana, već samo u korist ljudskosti. I hrvatski i muslimanski ranjenici su liječeni u našim bolnicama, Hrvati su dobar dio toga i plaćali.