Ja sam za Vučića. Iskreno.

Piše: Kasper I

Da ste me prije nešto više od godinu dana pitali za Aleksandra Vučića, vjerovatno bih slegnuo ramenima. Nijesam ga ni branio, ni napadao. Bio mi je, iskreno, neobičan političar, smiren, drugačiji od drugih, specifičan. Danas, kad pogledam sve što se sručilo na njega, kad vidim one koji ga ruše, jasno kažem: ja sam za Vučića. I to ne iz bilo kojeg drugog razloga — nego iz zdravog razuma!

Jer ono što se sručilo na njega, to nije opozicija. To je lavina zla, orkestar konfuzije, hor bez nota a uz to i loše pjevaju.

Godinu dana gledamo predstavu: blokade, urlike, parole o „slobodi“, a slobode najmanje. „Blokaderi“ — to zvuči kao da su studenti neke filozofske utopije, a u stvari – režiseri haosa. Izmišljali su laži kao što djeca izmišljaju izgovore za neurađen domaći.

Priče o zvučnom topu?

Navodno, Vučić je, po njima, pustio nevidljive talase iz svemira da razbije proteste. Kao da je Beograd postao poligon za „Ratove zvijezda“. Ispostavilo se — nema zvučnog topa, nema talasa, nema dokaza. Samo eho histerije.

Zatim su izmislili da Vučić „čuva afere po fiokama“ i vadi ih kad mu zatreba. Da u podrumu kabineta postoji fioka beskonačnih tajni — kao iz „Dosijea X“.

Ali kad ih pitaš: pokažite bar jedan dokaz — tišina. Samo magla, a magla uvijek dobro služi onima koji se boje svijetla. A da se ne ponavljam, pisali su mnogi, izmišljotina ne fali.

Godinu dana pumpali su balon. Svaki dan nova priča, nova „ekskluziva“, novi „šokantni snimak“. I sve to — kao vjetar koji nosi prašinu. I sad — taj balon se raspao. I ono što se iz njega prosulo, nije istina, nego mulj, koji se prosuo po njima samima.

Jer kad se laž pregrije od mržnje — ona eksplodira sama od sebe. I to je ono što se sad dešava: njihova fikcija se topi na suncu stvarnosti.

I u tom pepelu, jedino što stoji — jeste Vučić. Kao kula usred oluje, kao svetionik usred dima. Da li savršen? Nije. Da li jedini koji još ima kompas u ruci? Jeste.

U zemlji Srbiji, gdje su mnogi „spasioci“ došli sa megafonima, a otišli sa torbama punim eura, Vučić makar nije pobjegao, niti će.

I u tom prostom činu opstanka — ima više snage nego u hiljadu parola. Jer kad se sve ruši, kad svaka riječ izgubi smisao, kad laž postane ogoljena do srži — istina se krije tamo gdje je najmanje traže: u postojanosti. Blokaderi su se predstavljali kao „nova energija“. A njihova energija bila je — kratki spoj. Kao vatromet koji se rasprsne prije nego što poleti. Buka, svijetlo, dim — i ništa.

Oni su htjeli revoluciju, a proizveli — cirkus. I zato, kad saberem sve, kad skinem slojeve propagande, kad pogledam ko je na drugoj strani — shvatim da nije pitanje da li volim Vučića.

Pitanje je: koja je alternativa? A kad su „alternativa“ oni koji lažu, huškaju, vuku djecu na ulice i prodaju mržnju kao patriotizam — onda se odgovor sam napiše:

Ja sam za Vučića.

Vučić, čovjek s manama, kao i svi drugi. Možda ima svoje greške koje su ga koštale i koštaju. Ali oni koji ga ruše, ruše sve. I državu, i razum, i smisao. Njihove parole su kao sablasti — prazne, hladne, beživotne.

I znajte, kada se protiv jednog pravoslavca i Srbina udruže oni koji uzvikuju „Za dom spremni“, oni koji uzvikuju „E viva Karadag, pardon, Montenegro“, oni koji hoće republiku Sandžak, oni koji bi Vojvodinu kao posebnu državu, sa plus plaćenicima i tajkunima, znajte i budite sigurni, nema greške, ja sam za Vučića!

Zato, biram svijetlo, naspram mraka koji guta sve. Biram stabilnost naspram haosa, i realnost naspram fantazije.

Biram Vučića.

Jer, da je imao dostojne protivnike, možda bih mislio i drugačije. Ali ovako — kad se između tame i svijetla mora birati —ja biram ono što gori, a ne ono što gasi.

I neka bude jasno, do posljednje tačke i zareza i znaka uzvika:

Ja sam za Vučića!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)