Piše prof. dr Dragan Koprivica.
Ko god i kad god piše protiv Gojka Raičevića, pa čak da Gojko u nečemu i nije u pravu, treba da ima dozu respekta prema tom hrabrom čovjeku, koji je bio hrabar i onda kad je to bilo najteže.
Pamtim ga kao neustrašivog građanina na onim sudbinskim protestima, uz šatore, ispred Skupštine, koji su najavili promjene u Crnoj Gori.
Lično sam ga gledao kako mirno i ponosito stoji pred policijskim kordonom i podignutim pendrecima, i kako ga maskirani specijalci grubo ubacuju u policijsko vozilo, nakon čega je ne jednom doživio klasičnu torturu, ali ga ništa nije moglo zaplašiti… Kao što je u dobru lako dobar biti, tako je danas u mirnoj Crnoj Gori i mnogo lakše junak biti… A Gojko je često rizikovao život za preporod Crne Gore, na tankoj liniji života i smrti… I to kad nekima nije padalo na um ni da se pojave pred policijskim falangama, nego su proteste pred Skupštinom zaobilazili u širokom luku… Zato Gojko i dan danas zaslužuje i divljenje i poštovanje… I da se smire strasti… Uz finiji rječnik svih kad govore o njemu…
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
