Glumac

4

Piše: Čedomir Antić

Čedomira Petrovića, našeg uglednog glumca i režisera, upoznao sam davne 1999. godine. Posle napada NATO-a na našu zemlju učestvovali smo u protestima Saveza za promene protiv Miloševićevog režima. Putovali smo u Kragujevac u vreme velikih poplava koje su došle posle raketa i bombi. Sećam se tog puta. Kako se okupilo nekoliko hiljada Kragujevčana. Među njima je bio i moj kolega sa studija Bojan Bojović, koji je kao vojnik garde u svojoj dvadeset i četvrtoj godini već bio veteran dva rata. Ratnik voljom sudbine i neprijatelja, lakše ranjen na Košarama, on je u međuvremenu značajno smršao. Stajao je u prvom redu nezadovoljnika.

Čedomir Petrović je u to vreme bio pre svega glumac, poznat po brojnim ulogama. Dok smo putovali prisećao sam se nekih od njih. Činilo mi se da je u njegovoj karijeri veća prepreka što je i njegov otac, Miodrag Petrović Čkalja, takođe glumac. Iako posvećeni potpuno različitim temama i talentovani na različite načine, mlađeg Petrovića kao da je ometalo to veliko, slavno i lepo nasleđe. On o tome naravno nije govorio. Dok smo putovali bilo mi je jasno da je moj imenjak izuzetno nezadovoljan.To nezadovoljstvo je bilo pre svega lično. Ono nije bilo karijerno – govorio je o brojnim projektima i zamislima koje je nameravao da ostvari – već političko. Petrović je ušao u Demokratsku stranku. Odbijao je svaku kritiku stranke i opozicije, čak i u privatnom razgovoru u automobilu. Zalagao se za demokratiju, a u govoru je spomenuo i svog dedu Čedomira, koji je ratovao za Srbiju u Prvom svetskom ratu.

Nismo se posle sretali. Čkalja je podržao DOS i održao jedan lep i važan govor na poslednjem velikom zboru pred izbore i pobedu Vojislava Koštunice. Između ostalog, rekao je kako na izborima svi mi dobijamo jedan ključ i ako ga ispravno upotrebimo otvorićemo, mnogo godina zatvorena vrata. Sa druge strane tih vrata, zadrhtao je glas velikog glumca, nalaze se naša deca. Bio je to emotivan trenutak. Imao sam dvadeset i šest godina, nisam ni razmišljao o deci, ali i meni su oči tada bile pune suza. Čedomir Petrović nije imao sreće sa DOS-om ni DS-om. Spominjali su ga kao kandidata za upravnika Narodnog pozorišta. Tu njegovu kandidaturu su odbacivali čak i kolege glumci, kakav je Sergej Trifunović. Ipak, izabran je Ljubivoje Tadić, takođe član DS-a, ništa bolji glumac, ni sa većim iskustvom u vođenju pozorišta. Čkalja je umro 2003. godine, razočaran. Neku godinu ranije „zahvaljivao“ se Srbiji zato što starost provodi u siromaštvu. Vrhunac svega bio je kada mu je iz Hrvatske pisala Nela Eržišnik, glumica iz njegovog vremena, odlučna da ga uteši. Nisam razumeo taj problem glumaca koji u Srbiji imaju redovna primanja i penzije, a zarađivali su tokom karijere i mimo njih. Razumeo bih tu kuknjavu samo kada bi bili teško i od mladosti bolesni ili imali invalidnu decu. Pošto, koliko mi je poznato, to ovde nije bio slučaj, nisam mogao da se identifikujem sa bolom.

Kada je, početkom 2004. godine, izabrana Koštuničina i Labusova vlada, Bojan Pajtić – autonomaški prvak DS-a iz Vojvodine, čije su ime kasnije (prvo posle Broza), urezivali na tablama pored mostića podignutih državnim novcem – imao je običaj da molioce uputi na mene. Tako me je posle desetak godina zvala drugarica sa studija sa željom da joj izvadim oca sa robije – dr Pajtić je rakao da je podržava, ali da samo ja to mogu. Uputio je vojvođaner na mene i Čedomira Petrovića. Dugo sam preko slušalice pratio tu opštu kritiku društva, Srbije, politike, a onda i opis projekta koji bi „Vojvodina platila, ali nema…“. Konačno me je pitao da li mi je tema zanimljiva. Priznao sam da nije, pa je sagovornik razgovor prekinuo. Više se nismo čuli ni videli, ima tome sedamnaest godina. Povremeno bi me štrecala ta uspomena, bilo me je sramota što smo se tako rastali. Od prošlog petka, Čedomir Petrović me je oslobodio nelagode. Hvala mu na tome.

Tada sam pročitao njegov tekst objavljen u Danasu, posvećen pitanju treba li Kosovo da prizna Srbiju. Životno nezadovoljstvo i depresija izbijaju iz tog teksta, jednog glumca i režisera, za koga nisam znao da se ikada bavio proučavanjem istorije. Ukratko, napisao je kako su Srbija i Srbi istorijski progonili Albance. Tvrdio je da su samo tokom Prvog balkanskog rata ubili 120.000 Albanaca. Citira navode Čubrilovićevog plana za iseljavanje Albanaca iz 1937. godine pa zaključuje kako je samo rat sprečio Milana Stojadinovića da taj projekat i izvrši. Čak dodaje da su i komunisti, istina nešto manje, progonili Albance, sve dok na vlast nije došao Milošević – koji ih je izložio pogibiji i konačnom rešenju.

Pre svega, ružno je lagati. Danas, kada je sve dostupno jednim klikom kompjuterskog miša, nemoguće je ne primetiti da su ukupne civilne žrtve rata iz 1912. i 1913. godine (koji je vođen na čitavom Balkanskom poluostrvu) niže od onih koje Petrović pripisuje samo Albancima. Ispada da je ubijen svaki peti Albanac sa Kosova. Pa Karnedžijeva fondacija je objavila prvi izveštaj o ratnim zločinima upravo za taj rat. U toj pristrasnoj knjizi nije predstavljen ni deo onoga o čemu Petrović izgleda zna bolje od svih. I ja sam pisao na osnovu britanske građe o propagandi koju je, kad je reč o albanskim žrtvama, u to vreme najviše vodila Rimo-katolička crkva. Čudno da Petrović nije spomenuo sporazume iz Niša i Tirane kojima je Kraljevina Srbija davala Albancima autonomiju, ali su njihove vođe to odbile zato što su želele da nastave da vladaju nad nevernicima. Nisam primetio da je Petrović spomenuo Dimitrija Tucovića i njegovu propagandnu knjigu o ovoj temi. Propagandnu, pošto nije spominjala progone Srba sa Kosova i Metohije od dolaska Albanaca u 17. veku a posebno pojačane posle 1878. godine. Tada je u miru proterano 100.000 Srba i hiljade su ubijene. Šta ćemo sa promenom 1.000 srpskih toponima na prostoru Albanije koje je 1938. izvršio, nekadašnji jugoslovenski štićenik, albanski kralj Ahmed Zogu? To je bila zvanična politika, Čubrilović je u vreme kada je napisao dokument – kopiju sličnih po kojima su delovali savremena Grčka, Turska i Bugarska – bio u dubokoj opoziciji. Dok Srba u Albaniji danas praktično više i nema, a činili su na severu bar petinu stanovništva, „preživele žrtve genocida“ na Kosovu bile su na strani Musolinija, Hitlera, Staljina i NATO-a. Gde je u Evropi – ne takva, već bilo koja – manjina dobila toliku autonomiju? Čak i onu koju im je po važećim zakonima ostavio Milošević !

Srbi sa Kosova su 1999. činili 12% stanovništva i 40% ratnih žrtava. Koliko je Albanaca ubijeno posle rata? U Preševu i Bujanovcu stradalo ih je manje nego što su njihovi ekstremisti ubili srpskih policajaca. Na Kosovu je od 1999. do 2004. ubijeno 940 Srba. Prošle godine, Srbi su napadani svakog trećeg dana. U miru. Za to vreme, amnestirani albanski terorista iz Preševa, zahvaljujući liberalnom srpskom zakonu o nacionalnim manjinama, dreči u Narodnoj skupštini Srbije izabran na osnovu par hiljada glasova.

Da, Albanci su u burnoj istoriji odnosa sa Srbima ginuli. Paljene su im džamije i ubijana deca. Samo što je u tom vekovnom ratu ratu srpski narod stradao više i izgubio sve. Srpski narod, kakav je da je, nikada nije imao svog Leku Dukađinija i nije u okvir svoje kulture uveo odvratnu ustanovu etničkog čišćenja teritorije koju je prethodno zaposeo klan. Srpski zločinci su makar delom osuđeni, albanski su do sada uglavnom samo slavljeni. Srbija je Albancima tokom istorije nudila nekakvu autonomiju, Albanci Srbima nikada nisu ništa ponudili osim neme tolerancije, ropstva i smrti. Ne postoji albanski Dimitrije Tucović. Nikada se nije rodio srpski Bekim Fehmiju. Danas depresivni i nezadovoljni Čedomir Petrović izliva na srpski narod tone svog čemera i jada. Istovremeno, onaj Albanac na čelu saveta za ljudska pravda koji je 2004. lažno tvrdio da su srpska deca bacila albansku u reku (čime je izazvao pogrom nad Srbima), optužuje dr Savu Janjića, igumana najlepše zadužbine Nemanjića, za ratne zločine. Petrović se igra zanesenog pravednika u nedelji kada jedinu srpkinju koja živi u Đakovici svakodnevno maltertiraju, a u Dečanima tvrde da su im Srbi zatrovali vodovod !

Plemenitom Imenjaku mogu da poručim samo jedno. Trideset godina ste zakasnili u šovinistički rat protiv celog jednog naroda. Naroda sa kojim živite. Žao mi je što sam ikada i čuo za Vas. Sram Vas bilo !

4 Comments
  1. Orson Vels komentariše

    Cedomir Petrovic je prije svega nesrecan covjek, nesrecan i neispunjenih snova!!! Veliki kompleksas koji za svoj polozaj krivi sve druve samo ne sebe!!! A za tekst u listu Danas treba da ga je stid i sram, treba da promjeni i naciju i vjeru i da kao ovi mudzahedini sto idu u ISIL ode dje misli da mu je bolje, na Kosovo, posto mu je tesko u Srbiji!!!

  2. Aleksa komentariše

    Odlican tekst!
    Bravo!

  3. iz glave komentariše

    Danas i postoji i finansira se da bi bio prostor za Srbe bez duha i razuma, isprazne osobe spremne za imputiranje okupatorskih ideja koji će širiti beznađe, bezverje i antisrpstvo
    Staljin je napravio penicilin za globaliste

  4. Vidov komentariše

    Da nema ove protuve Čedomira Petrovića ne bi bilo divnog članka Čedomira Antića. Glumci ko glumci. Neobrazovani egocentrici, puni sebe, absolutno previše medijske pažnje im se poklanja, jer oni su u stvari obični ograničeni marginalci, čast izuzecima. A i Čkalja se dešifrirao sa svojim jaukanjem, umesto da se solidariše sa svojim napačenim narodom on kuka kako mu fali para. Kao da mu nešto po defoltu pripada. To su ljudi koji u kafani u nekom zabačenom bosanskom selu traže…kakao.

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.