KARIKATURA MINISTARKE MENTALNA SLIKA DUKLjANA

Piše: Bećir Vuković

Nije juče Bodrijar upozorio:“Sveopšta komunikacija i preobaveštenost prete svim ljudskim odbranama.“

Upozoreno je podavno, a kod nas stiglo običnom poštom prekjuče.

Niko se ne može odbraniti od društvenih mreža. Ima šansi da se odbrani koliko i muva u paukovoj mreži.

Ako pažljivije sagledate sadašnje jade od Crne Gore, videćete kako ona skoro i nema više snage da proizvodi zlo, od kojeg je udobno i obilato živjela.

Samo, s vremena na vrijeme, pokaže svoju mentalnu sliku.

Istinita mentalna slika Dukljana stala je u izvjesnoj karikaturi na kojoj je prikazana ministarka kulture i prosvjete u najskarednijoj sceni u crkvi sa sveštenikom.

To je krajnosna slika dukljansko – montenerginskog mentaliteta koja briše sve definicije.

Treba reći da je ministarka Vesna Bratić po nacionalnosti Srpkinja.

Nismo našli da je iko od ženskih organizacija i nevladinog sektora koji se srčano bori za prava žena u Crnoj Gori, stao u zaštitu napadnute žene, porodice, Srpske pravoslavne crkve.

Od tih licemernih društava ministarku niko ne brani zato što je Srpkinja.

Da se nekad zabranio dukljanski monstrum „Crnogorski književni list“, u kojem su iz broja u broj objavljivani najmorbidniji crteži Mitropilita Amfilohija, ne bi danas bilo ni skarednih karikatura ministarke Vesne Bratić.

(CKL – bio je dvotjednik, časopis za književnost, kulturu, umjetnost, znanost i politiku, i tiskan je na nekoliko jezika: crnogorskom, hrvatskom, bošnjačkom i srpskom jeziku.)

Na vrijeme se trebalo osvrnuti na proizvode dukljanske kulture, i danas Crna Gora ne bi bili zastiđe na brdovitom Balkanu.

Međutim, pisci i slikari iz „Crnogorskog književnog lista“ listom su postali akademici Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, krovne institucije u Crnoj Gori, kako prije nekoliko noći reče novi premijer Zdravko Krivokapić.

Skaredna karikatura  ministarke Bratić koja poput bauka kruži društvenim mrežama u regionu, suština je političkog morala Dukljana.

U Crnoj Gori ne pamti se vrijeme da vlasti nisu bile sjenke svojih funkcija. Danas, sjenke tih sjenki jeste nevladin sektor.

U ime prava čovjeka, u Crnoj Gori se svakodnevno proglašava zlom i odbrana od zla. Ali, samo kad su u pitanju Srbi. Srbi su krivi i kad se brane. Ispostavlja se da je svako pravo suvišno za Srbe…

Navodno, prava čovjeka trebala su da zamijene svaku ideologiju. Možda je u svijetu negdje i tako, u Crnoj Gori to je laža i paralaža.

Kad bi se iz crkve čuo tek malo povišeniji ton u vezi skrnavljenja i čovjeka i porodice i crkve, zakvakale bi ptičice kukavice iz nevladinog sektora, i glas crkve nazvale kletvom…

Prije nekoliko mjeseci opozicija je preuzela vlast u Crnoj Gori, koja je jedino imala snage da prstom pokaže na to zlo.

Imala je takvu snagu zato što je bila mentalno zdrava.

Još dugo, dugo Crna Gora neće imati takvu opoziciju…

Ako ta opozicija u ulozi vlasti ne očisti mrakove po Crnoj Gori, onda će od njenog imena ostati samo prva riječ…

Živimo najgoru političku stvarnost koju možemo nazvati – izazivanje srpskog naroda. Srpski narod u Crnoj Gori doguran je do ivice provalije, i nazad više nema kud…

Mala Crna Gora nikad nikoga nije mogla napasti. Zato se okrutno okretala prema svom narodu.

Ta sablasna tuča ideološke Crne Gore sa svojim narodom, traje skoro vijek.

Nije boljelo, kaže dijete majci poslije izvjesnog vremena. Ali, Crna Gora mnogima nije bila ni majka ni maćeha. Ko zna da li će ta majka ikad moći da se vrati iz zla.

Ostalo nam je još samo da besjedimo o zlu u Crnoj Gori, a da li ćemo ga iskorijeniti, e to niko ne zna. Mi više i ne umijemo da izgovorimo zlo…

Ima li lopata i ruku da izbaci dukljanski mrak i primitivizam iz Crne Gore…

U, međuvremenu, nekoliko organizacija ipak je reagovalo, što je za pohvalu…!