Dvije decenije od bombardovanja: Zločin koji ne smijemo da zaboravimo!

3

“Pažnja, pažnja, vazdušna opasnost. Isključite struju, zatvorite gas, otvorite prozore, spustite roletne, pomjerite zavjese. Ponesite pripremljene stvari i lagano se spustite u svoja skloništa”.

Tog 24. marta 1999. godine u 19:45 časova oglasile su se prve sirene za opasnost. Sada već dobro poznat, zaglušujući zvuk zaparao je vazduh nad Srbijom i Crnom Gorom. Narednih 78 noći i dana, na tlo naše zajedničke zemlje NATO avioni ispalili su oko 50.000 raznih projektila.

Vazdušni napadi NATO snaga na Srbiju i Crnu Goru, odnosno tadašnju SRJ, počeli su na današnji dan prije 20 godina. Za 78 dana poginulo je između 1.200 i 2.500 ljudi.

Poginuo je 1.031 pripadnik Vojske i srpske policije, a teže i lakše ranjeno oko 6.000 civila, među njima 2.700 djece. Ranjena su 5.173 vojnika i policajca, a desetak osoba se i dalje vode kao nestale. Ukupna materijalna šteta procijenjena je na više desetina milijardi dolara. Ratni gubici NATO-a u ljudstvu i tehnici nikada nisu objelodanjeni.

Odluka o bombardovanju tadašnje SRJ donijeta je, prvi put u istoriji, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN, a naredbu je tadašnjem komandantu savezničkih snaga, američkom generalu Vesliju Klarku, izdao generalni sekretar NATO-a Havijer Solana.

Klark je kasnije u knjizi „Moderno ratovanje“ napisao – ne samo da je planiranje vazdušne operacije NATO-a protiv SRJ intenzivirano sredinom juna 1998, već i da je završeno krajem avgusta te godine.

SRJ je napadnuta pod izgovorom da je krivac za neuspjeh pregovora u Rambujeu i Parizu o budućem statusu pokrajine Kosovo i Metohija.


Nakon što je odluku o neprihvatanju stranih trupa potvrdila Skupština Srbije, koja je predložila da snage Ujedinjenih nacija nadgledaju mirovno rješenje sukoba na Kosovu, NATO je 24. marta 1999. u 19.45 započeo vazdušne udare krstarećim raketama i avijacijom, na više područja Srbije i Crne Gore.

Devetnaest zemalja Alijanse počelo je bombardovanje sa brodova u Jadranu, iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji, podržane strateškim bombarderima koji su poletjeli iz baza u zapadnoj Evropi, a kasnije i iz SAD. Najpre su gađane kasarne i jedinice protivvazdušne odbrane Vojske SRJ, u Batajnici, Mladenovcu, Prištini i na drugim mjestima.

Gotovo da nema grada u Srbiji koji se tokom 11 nedelja napada bar nekoliko puta nije našao na meti snaga NATO-a.

U NATO bombardovanju Murina stradalo je šest civila, od čega troje djece.

NATO avijacija je bez ikakve objave i objašnjenja sa desetak projektila bombardovala most na Limu u samom centru naselja. Stradali su civili koji ni na koji način nijesu učestvovali u ratnim dejstvima, među njima dvije djevojčice i jedan dječak.

Poginuli su učenici Osnovne škole „Petar Dedović“ Miroslav Knežević, Olivera Maksimović i Julijana Brudar, radnik škole Vukić Vuletić, penzioner Manojlo Komatina i domaćica Milka Kočanović.

U bombardovanju je uništeno i oštećeno 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok je 38 razoreno.


Simbol stradanja u bombardovanju SRJ postala je mala Milica Rakić, koja je poginula 17. aprila tokom bombardovanja Batajnice.

Stradala je kada je geler od rasprskavajuće bombe uletio u kupatilo i pogodio je dok je sjedela na noši.

U noći 23. aprila 1999. godine u dva sata i šest minuta nakon ponoći, NATO je u napadu na zgradu RTS-a usmrtio 16 radnika. To je bio prvi slučaj da je medijska kuća proglašena za legitimni vojni cilj.

Tokom bombardovanja izvršeno je 2.300 vazdušnih udara na 995 objekata širom zemlje, a 1.150 borbenih aviona lansiralo je blizu 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona.

NATO je lansirao 1.300 krstarećih raketa, izručio 37.000 „kasetnih bombi“ od kojih je poginulo oko 200 osoba, a ranjeno više stotina i upotrijebio zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom.

Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dvije rafinerije – u Pančevu i Novom Sadu, a snage NATO-a su upotrebile i takozvane grafitne bombe za onesposobljavanje elektroenergetskog sistema.

Posle više diplomatskih pritisaka, bombardovanje je okončano potpisivanjem Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu 9. juna 1999, da bi tri dana potom počelo povlačenje snaga SRJ sa Kosova i Metohije.

3 Comments
  1. real komentariše

    a mi zaboravljamo sve pocev od 918

  2. Vasilije komentariše

    Neka se svi izjasne o izjavi Trampa da agilan pripada Izraelu. Portal Borba neka počne od izjave Darmanovica i Markovića pa preko Djeljosaja i Boškovića …Kako će sramno citati beskičmenjaci !!!

  3. Vasilije komentariše

    Neka se svi izjasne o izjavi Trampa da Golan pripada Izraelu. Portal Borba neka počne od izjave Darmanovica i Markovića pa preko Djeljosaja i Boškovića …Kako će sramno citati beskičmenjaci !!!

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.