DUHOVNO SATIRANJE

Piše: Bećir Vuković

U novijim tekstovima možete naći kako, danas, u svijetu ne postoji nijedna legitimna vlada – a svetski moćnici i sami su svesni njenih nelegitimnosti. Na takve priče oguglali smo kao na priče o teorijama zavjera, i štošta prežvakanog.

Nema više tajni pod beskrajno plavim krugom…

U starijim, pak, tekstovima nalazimo neka druga opominjujuća i uznemirujuća pitanja, pitanja koja nas zaustavljaju, i koja se ponavljaju ne od juče. Za ovu priliku izdvajamo jedno: hoće li crkva, najzad, smoći snage i iskoristi možda poslednju priliku, i vrati se mesijanskom značenju.

Ovakva pitanja kao da otvaraju vrata i naše kuće, i ne pitajući ulaze, i opominju nas. I kroz naš narod već lelujaju slična pitanja. Hoće li se društvo konačno preobraziti, hoće li se crkva vratiti Pismu. Sa crkvom se ne može naprijed. Nikad se nije ni moglo.
Je li i crkva postala – kompanija – poput svih drugih kompanija..?

Ovih dana u Grčkoj, na jedno slično pitanje, i glavom i bradom odgovorio je papa Franjo.

„Sa stidom priznajem da postupci Katoličke crkve imaju malo ili nimalo zajedničkog sa Isusom i Jevanđeljem…“

Poslije dvije hiljade godina neko se sjetio da se izvine Isusu..

Papa je još dodao:“… vođeni, pre svega, željom za materijalnom koristi, i vlašću, oslabili su komunikaciju…“

Sa kim je oslabila komunikacija. I sa Isusom, i sa Jevanđeljem, a onda i sa narodom…

Za kakvom se materijalnom koristi hrli. Za svakom i ma kolikom. Prodalo bi i očev grob samo da napuni džep.

Ko je oslabio ili sasvim – pokidao – komunikaciju. Pokidao je Zapad, zapadna civilizacija, takozvana zapadna demokratija, konačno, prekinula je i crkva. Crkva je pružila ruku na poljub državi, a država uvukla pipke u oltar.

Srpski vladika u Americi pokušao da prepiše na sebe crkvenu imovinu. Vladika Diseldorfski, ljepuškasti, po šopinzima i frizerskim salonima šeta u farmericama…

Svakakve probisvijete sa zapadnih strana nazivamo prijateljima. Kod takvih prijatelja, i đavolovih advokata i eksperata, ne trebaju nam drugi neprijatelji.

(Od kad znate za sebe – slobodno ne mislite. Šta dugujete toj činjenici.)

Dok je na vlasti bio DPS, imao se utisak da u parlamentu sjede – dvojnici, sve dvojnik do dvojnika – dvojnik do dvojnika…

Ne smetnuti s uma da je dvojnik bliži od rođenog djeteta.

Zato su ideologije koje počivaju na dvojnicima – istomišljenima – najopasnije. Dvojnici su bratoubice, oceubice, bogoubice….

Crnogorski parlament je kudikamo nešto drukčije. Slovi kao višestranački, iako ima samo dvije strane: ovu i onu – mi i oni – naši i njini…

Ponajprije, današnji parlameng liči na nekadašnje radničke – večernje škole – barake – u kojima mladi učitelj – tuče – stare đake, starije od njega nekoliko puta.

Pri tome, mladi učitelj je i – mali rastom – i nosi cipele sa visokim petama od crne plute.

(Svaka sličnost sa političarem na kojeg vas podsjeća mladi učitelj, sasvim je namjerna…)

U čitavoj drami – bez stida – figurira i stari učitelj koji kaže da u parlamentu sjede – nemoralni – i to što kaže stari učitelj sa krivim nogama, ima smisla. Ne bi imalo smisla da to kaže Sokrat.

Ne prođe jedan bogovijetni čas da ne zaplaču sijedog oca…

Naročito, na času vjeronauke, mladi učitelj poludi, i pohuli, i udara stare đake.

Obnovimo antičku patetiku: kakva polis takav i senat.

Parlament mora da – opravda – državu. Ili, ne opravda. Kakav parlament, takva i država.

Kakav parlament takve i vjerske zajednice. Iste su i srednje škole. Samo su univerzitet i akademija – neuporedivi.

(Imate parlamentaraca koji su članovi svih vjerskih zajednica.)

Crnogorski parlament je odgovor – sirotinji – na pitanje – da li sirotinja ima istorijske potrebe…

Što je najvažnije – sirotinja je kroz litije odgovorila i – svetinji – da ima i istorijske potrebe.

Sada, tome čudu najviše se čudi mladi učitelj. Mladi učitelj – mali – ne samo rastom…

(Jedini dio osviješćenog naroda jeste Front, čisti teren i redom rastura – jednu po jednu skupštinu od Sjevera do Juga.)

G – din Česterton, negdje je na margini pribeležio: demokratija ima jednog pravog neprijatelja, a to je civilizacija. Davno sam pročitao i – utuvio – dok me sjenka prati.

Da li smo mi – poslednji – civilizovani ljudi.

Otuda i seže neizbježno pitanje: zar hrišćanska i civilizovana Evropa ne vidi šta se radi i u crnogorskom Parlamentu.

(Iza kulisa, gleda ispod kapuljače, i vuče konce, i smoči neslanim maslom…)

Zaista, sve su nagovijestili proroci i otvorili mnoga pitanja koja nas u stopu prate. Koja će nas možda i – ispratiti – kao poslednjeg civilizovanog čovjeka. Jer vrijeme je blizu…

Slične scene nalazimo u „Velikom inkvizitoru“, u smislu – demokratijo – rano si došla.

Uranila si, demokratijo. Hajde, hajde, podvij skute i rukave i vrati se kući, ima još ponešto da oposlimo. Znam, ja, demokratijo, ko si Ti, ali, pobogu, poranila si i – zbunila mi narod.

Tako i – Inkvizitor – kaže Isusu..!

Naime, drugi dolazak Isusa – ometao je misiju crkve. Pomrsio joj račune.

Možda se i našoj crkvi ponekad učini da – neko – ometa njenu misiju. Meni se jednom – učinilo – da se crkvi – učinilo – da je neko – prekinuo – u nekakvoj misiji. I još mi se čini da mi se čini…

Inkvizitor najviše zamjera Isusu što je – po svoj prilici – pogrešno procijenio ljudsku prirodu.

Ne znam za druge, ali ova formulacija stoji što se tiče Crnogoraca. (Crnogoraca u raznim uniformama, u versaći kabanicama i versaći mantijama…)

(Na kraju 2021, tek da se prisjetimo Dostojevskog, i 200 godina od rođenja proroka….)

Zato je s gorkom ironijom jedan francuski filozof (?) mogao da potpiše:“ Hristos je najavljivao Carstvo, a došla je Crkva.“

Zaista, radi se o uznemirujućoj tvrdnji, i filozof vas poziva da o njoj razmislite.

(Sasvim slučajno, s proljeća 2009. godine, bio sam u katedrali Notr – Dam, i slušao filozofa. Imao sam i pouzdanog prevodioca profesora sa Sorbone.)

A, sirotinji – rebra – probila kroz samar… (Praštajte na ovom poređenju…)

Dok ne svane i ogrije, i zamuknu orgulje, i probude se golubovi u zvoniku, inkvizicijo – demokratijo – nastavi sa propovijedima…

Između ovih – iskaza – trebalo bi postaviti ogledalo. Ako u ogledalu vidite i svoj lik, još nije kasno da se vratite sebi, i porazmislite kako da djelujete. Porazmislite o onima koji vam obećavaju carstva. Ili jedno ili drugo.

Niko vam ne može obećati carstvo. Ko vam obećava taj vas laže…

Nevini su sa druge strane ogledala. Nevini – nemaju bogzna kakvih iskustava…