Piše Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
U zemlji kratke obale i duge zloslutne sijenke prošlosti, činjenje dobra postalo je zaboravljena vještina.
Crna Gora danas luta kao umorna i izgubljena duša, raspolućena na temama od prije osamdeset i od prije više od sto godina, kao da se vrijeme zaustavilo. Mi smo pritom ostali zarobljeni u rovovima za koje ne znamo zašto se u njima nalazimo.
Zastarjela neprijateljstva srasla su u naš identitet ili identitete, pretvorila su se u najgoru naviku, u teret koji pritiska i nas same i zemlju kao cijelinu.
U ovom vremenu, kada smo pred vratima Evropske unije a u zbilji duboko podijeljeni i ljuti, valja se prisjetiti priče patrijarha Pavla koji je jednom govorio o zapisu Marka Miljanova. Priča o starcu koji je bio mučki ranjen od strane mladića. Ranjen sa leđa, osakaćen i obogaljen, sa izgubljenim okom.
Mladića osude na vječnost.
Kasnije je slučaj opet izveden pred sud i pred kralja Nikolu ali starac nije tražio osvetu, niti je izgovarao riječi mržnje, kako bi mi to danas uradili.
Umjesto toga samo je tražio da se mladić oslobodi -„Dobro činjeti da ne dosadi.“
To su riječi koja moraju biti upisane u naš grb i svaki udžbenik i koje nose duh biblijskog poziva iz poslanice Galatima: „Dobro činiti da nam ne dosadi.“
Ove riječi nas uče da dobro nije samo čin, već navika, stanje duše, moralna disciplina naroda koji žele da opstanu, a našem je to važnije i potrebnije nego ikad prije. Da ponosno i uspravno, kako nam pripadao uđemo u Evropsku uniju.
Čini se da smo ove lekciju zaboravili.
Danas se dobro često doživljava kao slabost, kao naivnost, kao nešto što ima smisla samo ako nam se odmah vrati.
Crna Gora, takva kakva jeste, više ne može da priušti taj luksuz. Ako želimo da se rehabilitujemo kao društvo, da se pomirimo i ujedinimo, moramo obnoviti osjećaj za dobro, za milosrđe, za ljudskost. Ako smo i ujedinjeni slabi, onda smo podijeljeni – ništa od nas i još manje od toga za našu djecu.
Priča starca koji prašta i biblijska rečenica koja ga nadahnjuje nisu samo moralne pouke već su putokaz kako se jedan narod kakav je naš oporavlja.
Ne mogu nas izliječiti ni zastave, ni partije, ni stare rane ni partizansko četničke podjele.
Čini mi se da možemo i moramo krenuti ispočetka, dobro po dobro, gest po gest.
Možemo obnoviti ono što nas je nekada činilo ljudima i čime smo se ponosili.
Ako Crna Gora želi da pronađe svoj put, mora se sjetiti svoje najvažnije istine koja je bila u temelju crnogorskog postojanja – dobro činiti da nam ne dosadi jer takvo dobro je jedina sila koja ujedinjuje i ozdravljuje.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
