Đukanović hoće sebe da hirotoniše: Od velikosrbina, Jugoslovena, tvorca privatne države do Patrijarha!

Od velikosrbina, preko zagovornika Jugoslavije i zajedničke države, švercera cigareta i tvorca privatne države, do obnovitelja crnogorske autokefalnosti.

Za tri decenije vladavine, Milo Đukanović je je upravo prošao taj put. Sve je bio, osim Mitropolit i Patrijarh. Izgleda je za kraj svoje vladavine, za sebe namijenio baš tu titulu, kako bi krunisao svoj politički put.

Iako smo više puta upozoravali da je vrijeme da se Srbi okrenu sebi i rješavanju svog nacionalnog pitanja, ovo je poslednji momenat za tako nešto. Najava udara na SPC i na temelje srpskog naroda, jasna je poruka koju Đukanović šalje.

Kao što Đukanović šalje jasnu poruku, isto tako biće jasnije, narednih dana, kada vidimo kako će se političke partije odnijeti prema ovom pitanju. Jer, svima je sada jasno, da jalove teze pojedinih političkih lidera, kako je ovo skretanje sa gorućih problema, jasno će značiti da su odlučili da miniraju napore SPC da se zaštiti od najavljenog napada.

Zato, nema razlike između Đukanovića, koji najavljuje juriš i obračun sa Crkvom i onih koji budu govorili da se ne treba pecati na te Đukanovićeve najave. Svi znamo da je Đukanović sproveo sve svoje naume, pa će i ovaj, ako budemo ćutali ili govorili da ne treba da se suprostavljamo jer time pomažemo Đukanoviću da širi tenzije i podjele.

Voljeli bi da vidimo kako bi se ti lideri, koji govore da ne treba nasijedati na Milove najave, ponašali kada bi neko došao da ih iseli iz njihove kuće. Da li bi se suprostavili ili bi rekli ovi što nam otimaju kuću to rade za naše dobro.

Očigledno je da je taktika bila da Srbima ni po koji cijenu ne treba dozvoliti da se nešto pitaju, već samo treba da služe kao robovi za ostarivanje interesa raznih građanskih družina.

Izlizane floskule o navodnoj saradnji dželata koji proganja svoju žrtvu, najviše koštaju opozicione birače, dominantno srpske populacije, jer se njihovi problemi, zahvaljujući upravo ovima što dižu galamu, a ne nude rješenja, ne rješavaju i guraju se pod tepih.

Srbi su izgleda do sada bili najbolji samo nedjeljom, kad treba da glasaju, a ostalim danima ih treba ućutkati, jer čim traže svoja prava, oni pomažu svom neprijatelju. Ovo je logika djeteta iz petog razreda osnovne škole.

Kad Srbi traže svoja prava, DPS tvrdi da time podrivaju Crnu Goru i njenu nezavisnost. Kad DPS namjerava da udari na Crkvu onda je to legitimno. Naravno, svi ostali, Albanci, Muslimani i Bošnjaci mogu da aktuelizuju svoja prava, Srbi čim traže ono što im pripada, na njih se digne i kuka i motika, samo da se njihovo pitanje ne bi riješilo. Isto tako, Đukanović hoće da ustroji SPC, ali druge ne smije ni da pomene.

Jasno je da je ovdje nešto drugo po srijedi i da su odnosi između zvaničnog Beograda i Podgorice zahladnjeli i da dva oka više ne pripadaju jednoj glavi. Beograd je jasno stavio do znanja, u više navrata, vrijeme će to uskoro i potvrditi, da se srpsko pitanje mora riješiti. Zato sada Đukanović želi da homogenizuje svoje biračko tijelo kroz napad na Crkvu.

Zato, rješavanje srpskog pitanja u Crnoj Gori treba da bude jedini prioritet Srba. EU, NATO i sve druge integracije Srbe ne treba da se tiču. Žrtvovali su Srbi, za ove dvije, tri decenije sve što su mogli, čak i više nego što su mogli, ne bi li se režim pobijedio. Pristajali na svakakva poniženja, gurali pod tepih svoje probleme, žrtvovali egzistenciju i opstanak, zarad opšteg interesa. Iako su imali pravo da traže, jer ih je trećina stanovništva, da im se drugi prilagode, a ne oni njima. Žrtvovali su i jezik i kulturu i tradiciju, da bi svima udovoljili, osim sebi.

Vrijeme je da se ta praksa, da su Srbi odličan plastelin, koji treba oblikovati kako kome odgovara, samo da Srbima ne odgovara, odavno za nama. Vrijeme je da se Srbi okrenu sebi i krenu u rješavaje svojih pitanja, kao što su drugi to odavno ovdje uradili. A odbrana Crkve je odbrana prava na život!