Đukanović aminovao svako formiranje Vlade na koje je mogao da utiče: Polako mu sve karte ispadaju iz ruku

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović „aminovao“ je svako formiranje Vlade na koje je mogao, posredno ili neposredno, da utiče, a tad u tom momentu nije bilo ni govora o tome da li je to Ustavno ili ne. Nije postojalo pravno pitanje kako se Đukanović 2008. godine vratio na čelo izvršne vlasti kada je zamijenio Željka Šturanovića koji je tu funkciju pokrivao od parlamentarnih izbora 2006. godine. Takođe se javnost Crne Gore pita kako je Đukanović, nakon političkih manevara sišao sa te funkcije i u premijersku fotelju postavio Igora Lukšića.  2002. godine Đukanović je takođe dao mandat Filipu Vujanoviću, koji je Vujanović nosio sa sobom 90 dana, nakon čega je raspuštena Skupština i kada su raspisani izbori. Tada Đukanović nije dao mandat Liberanom savezu i koaliciji Zajedno za Jugoslaviju da pokušaju da formiraju Vladu, konkretnije, dodijelio je mandat nekome ko nije imao većinu u parlamentu za tako nešto.

Evidentno je da on ovoga puta nije dao mandat lideru Demosa Miodragu Lekiću jer bi to bila prva Vlada na koju ne bi imao ama baš nikakav uticaj. Prilikom davanja mandata Zdravku Krivokapiću, Đukanović je bio svjestan da ukoliko to ne uradi da će se narod sa litija okupiti ispred zgrade predsjednika Crne Gore i nije mogao rizikovati u tom momentu. Nakon tog čina, Đukanović je posegnuo za metodama destabilizacije te Vlade što je i kulminiralo 5. septembra na Cetinju, a i sama Vlada mu je u toj destabilizaciji pomogla. Nakon toga, Đukanović je bio primoran da podrži manjinsku Vladu Dritana Abazovića i da se djelimično vrati u sferu odlučivanja, međutim, nad Abazovićem nije imao nikakvu kontrolu i postalo je jasno da se i ta Vlada mora srušiti.

Nakon toga, ono što se desilo bilo je neočekivano. Stara parlamentarna većina se, i pored svih animoziteta koji imaju jedni prema drugima, ipak dogovorila, i odlučila da stane iza Miodraga Lekića koji je trebao biti premijer Crne Gore i koji bi sproveo izbornu reformu uz propratno organizovanje prijevremenih parlamentarnih ali i predsjedničkih izbora. Đukanović je samim tim uvidio da mu karte ispadaju iz ruku i morao je posegnuti za potezom očajnika – da prosto ne da mandat Miodragu Lekiću.

Lijepo je što se Đukanović tek prije nekoliko dana sjetio legitimiteta, čime je svojoj premijerskoj funkciji 2009. godine lupio pečat nelegitimiteta. Samo što pozivanje na demokratska načela u termalnoj fazi vladavine ne umanjuje njegovo protivustavno i kabadahijsko djelovanje poslednjih dana za koje će vrlo brzo zakonski odgovorati. Naredni put kada se prilikom donošenja odluka bude „vadio“ na legitimitet, savjetujemo mu da prvo provjeri da li je prethodno svojim postupcima gazio isto načelo na koje se pozive u uzaludnom pokušaju spašavanja tekovina svoje vladavine.