Piše: Momo Joksimović
Riječ đed predstavlja tradicionalni slovenski izraz za djedu- đeda, odnosno očevog ili majčinog oca. U sropskom jeziku ovaj pojam ima duboko ukorijenjeno kulturno, porodično i emocionalno značenje. Đed nije samo član porodice, već simbol mudrosti , iskustva i porodičnog korijena.
Značenje riječi „đed“ prevazilazi njenu osnovnu , biološko poimaenje. Pojam podrazumijeva da je đed glava i čuvar porodične tradicije i porodičnog identriteta i običaja . Đed je stub porodice, nosilac vaspitanja i obrazovanja, narodni pamtiša. Učesnik mnogih događaja i zbivanja, živa istorija i vremena i kraja. Kako nije biulo škola, đed je bio narodni učitelj, čuvar kulture, običaja i tradicije, istorije i događaja. On prenosi priče, vjerovanja i iskustva mladima. Đed je simbol poštenja, hrabrosti , poštovanja i strpljenja. On je i figura sigurnosti, topline i podrške u životu unučadi. Svi ga poštuju iz navike , a imao je glavnu ulogu u podjeli imovine.
U srpskoj kulturi i narodnoj svijesti, đed simbolizuje i predstavlja početak porodičnog stabla i vezu sa precima. Kako je đed preživio mnoga iskušenja, on svojim savjetima i životnim iskustvom vodi mlađe kroz život. Đed svojim godnama nas podsjeća na prirodni tok života, na stvaranje i smjenu generacija.
U tradicionalnim patrijarhalnim porodicama, đed je bio glava domaćinstva. Njegova riječ imala je najveću težinu. On je odlučivao o važnim pitanjima- od rada u polju, preko ženidbe unuka, do očuvanja časti porodice. Đed je bio i simbol vlasti i poštovanja,ali i zaštite i pravičnosti.Gajio je đed i simpatije prema unuku, naročito onom koji je ponio njegovo ime, ili ako je ličio na đeda.. Đed je rješavao i porodične sukobe. Njegova velika uloga je i kod vaspitanja unuka. Đed se pojavljuje kao most između prošlosti i budućnosti.
U savremenom društvu, uloga đeda se donekle promijenila. On više nije autoritet u ekonomskom ili sociološkom smislu, ali ostaje moralni i emocionalni oslonac.
Savremeni đed je najčešće penzioner koji uživa sa unučadima, prenosi im životne pouke i podsjeća ih na porodične vrijednosti. Vodi unuke u vrtić, u školu, pomaže u učenju, i igranj, idu na sportske priredbe.
Motiv đeda se često javlja u srpskoj i slovenskoj književnosti. U narodnoj epici đedovi su često mudri savjetnici junaka, kad stari vojvoda, knez ili starac savjetuje zajednicu, upućuje čovjeka na pravi put.
U realističkoj prozi, poput Stevana Sremca ili Petra Kočića, đed predstavlja čuvara seoskog morala i tradicije.
U savremenoj literaturi, on je simbol porodičnog nasleđa i uspomena, često prikazan kao nježan, ali snažan i postojan lik.
Sa psihološkog stanovišta, đed predstavlja figuru sigurnosti, prihvatanja i bezuslovne ljubavi. U odrastanju djeteta, on ima važnu ulogu u stvaranju osjećaja pripadnosti i kontinuiteta. Njegovo prisustvo doprinosi emocionalnoj stabilnosti porodice.
Sa sociološkog stanovišta, đed je bio nosilac patrijarhalnog autoriteta, dok je danas više simbol porodične zajednice i kontinuiteta . Njegova uloga se promijenila sa promjenom porodične strukture-od zadruge ka nuklearnoj porodici. Ipak , poštovanje prema starijim ostaje jedan od osnovnih vrijednosti srpskog društva.
Istorijski gledano, figura đeda ima svoje korijene u staroslovenskim običajima. U mnogim krajevima „đed“ je bio čak i naziv za starješinu plemena, brastva, ili duhovnog vođu , što je slučaj kod starih crnogoraca ili u nekim slovenskim narodnim vjerovanjima. Njegov položaj bio je visoko cijenjen i vezan za mudrost i čast.
Đed je više od riječi – on je simbol trajanja, korijena i ljubavi. Bez obzira na vrijeme, on ostaje veza između prošlosti i budućnosti. Njegova uloga u porodici i društvu pokazuje koliko je važno čuvati poštovanje prema starijima i prenositi vrijednosti sa koljena na koljeno.
Đed je mnogo više od starješine u porodioci.On je čuvar korijena, pamćenja i običaja koji nas povezuju sa našim precima. Njegova riječ, iako ponekad stroga, uvijek dolazi iz iskustva i ljubavi prema svojoj familiji.
Đed je simbol mudrosti i poštenja, čovjek koji svojim primjerom uči mlađe kako se živi častan i pošten život. Bez đedova, porodice bi izgubile dio svoje duše i sjećanja koje nas opominju na ono što jesmo.
Zato treba čuvati poštovanje prema đedu, slušati njegove savjete i prenositi njegove priče da bi buduće generacije znale odakle potiču i šta vrijedi u životu. U znak zahvalnosti prema đedu, njegovoj ulozi i značaju za istoriju i trajanje jednog naroda, stigli su predlozi i inicijative, da bi trebali u Vranešu da podignemo jedno obilježje, jedan spomenik đedu, kao što to rade narodi koji poštuju sebe, svoj narod, svoju istoriju i trajanje.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
