Danilović: Neću slaviti dan nezavisnosti Crne Gore, ali hoću Crnu Goru

Piše: Goran Danilović

Srećan nam Dan Crne Gore, svih njenih „da“ i svih njenih „ne“. Crne Gore koja, budemo li dostojni graditelji, nikada više ne smije biti potkupljena, podmićena, podređena i podvođena.

Najteže će biti s navikama, a najbolnije sa očekivanjima.

Svaka laž skupo se plaća, a političke laži su najskuplje. Pristajali ili ne na tu vrstu laganja posljedice su zajedničke.

Danas živimo doba u kojemu se sitne i velike prevare, pojednačne i kolektivne obmane, raspadaju pred našim očima. Trenutak radosti, nakon što smo dočekali razobličavanje lažnog, brzo je nestao i ustupio mjesto zabrinutosti. Misleći ljudi znaju da tako mora, ali mnogi ne žele da se suoče sa posljedicima. Zbog tog opšteg izbjegavanja realnosti sve je i trajalo tako predugo. Jedan neodrživi poredak, jedna istorijska epoha privida, raspada se uz mučno stenjanje i krivih i nevinih. Politika je nemilosrdna pa su i njeni uzročno-posljedični procesi isti.

Vrijeme koje tek treba da živimo tražiće otrežnjenje, preispitivanje i borbu. Suštinsko pitanje je hoćemo li izdržati istinu koja nas je pogodila u lice, koja nas je natjerala da otvorimo oči, ili ćemo se zavući u vlastite „tople jazbine“ vjerujući da će se i bez nas već jednom okončati propadanje i svršiti sa vijekom koji niko nije želio, a za koji smo svi krivi.

U našem okruženju, na onoj velikoj pozornici, odavno se zakuvava nova trka u naoružavanju, neki novi talasi migracija, pošasna glad i klimatske promjene. Sve od rečenog uvezano je istim koncem laži i prećutkivanja.

Naše lokalne klimatsko-političke promjene su na vrhuncu. Pregrijani, prezaduženi, posvađani, pokradeni, krećemo u budućnost koja nam je davno obećana – ako je ikada?

Već prije koju godinu počeo je da se otapa i najopasniji sloj davno i nasilno zamrzlih politika – permafrost od kojega podilazi jeza. Taj zlokobni, globalni CO2 kod nas je drugačije formule, ali s podjednako razarajućim dejstvom – oslobođeno je sve toksično i mnogo čega odiše metanskim, amonijačkim i trulim zadahom.

Petnaest postreferendumskih godina nijesmo utvrđivali Crnu Goru, rastkana je svaka njena vezivna nit i supstanca, a besomučno ušivana vlast. Njegovali smo uvriježenu laž da živimo neko uobičajeno tranziciono doba kroz koje su prošli svi. Tako se lakše mirilo sa nepodnošljivim. Prevara je maločas razotkrivena.

Sada je valjda svima jasno da tranzicija tek počinje. Među posljednjima u Evropi srušili smo svoj „berlinski zid“. Dosadašnje „tranzicioniranje“ bilo je samo izgovor Demokratskoj partiji socijalista da po nepromjenljivim pravilima naslijeđenim iz komunizma i socijalizma, vlada i upravlja svim sferama življenja. Ono što je predstavljeno i pojmljeno pod tranizicijom bila je u stvari surova transferizacija moći, vlasništva i kapitala – sa svih ili mnogih na pojedince. Istovremeno, bila je to i transformizacija realnosti u privid. Na našu veliku žalost tim performansima i perverznošću nerijetko je bila oduševljena statična i samozadovoljna briselska Evropa.

Novoj Crnoj Gori, međutim, ne treba novo imenovanje lažnog i propadajućeg. Bilo bi pogubno da jednu oktroisanu politiku zamijeni druga, da jednog vođu naslijedi novi, a njegovu partiju kakav vješto upakovani surogat političke mega-strukture.

Nama je neophodno suštinsko i istinito oslobađanje, neiskrivljena demokratija, resetovanje na novi početak.

Najveća opasnost nije u zadržanoj paralelnoj moći poražene trodecenijske vlasti, u negdje uštekanom novcu i reptilskom genomu sudstva i tužilaštva koji se produžava generacijski ili izleže iz pradavnih jaja. Opasnost je u nesnalaženju naše nove vlasti, u preskakanju reda, poretka, pravila, koja moraju biti javna i obavezujuća, a nisu. Najprije moraju biti obznanjena i usvojena.

Opasnost je u nedostatku vizije novih kreatora državne politike. Reptilska gnijezda će po prirodnim zakonima, a ubrzana za onaj naš spečifični mentalitet, već sjutra ostati prazna. Skriveni novac i moć biće razotkriveni, kao i uvijek, od pomagača, svjedoka saradnika, od onih koji su držali vreće dok su ih „hrabriji“ punili tuđim novcem. Raspašće se i ovaj hibridni sistem satkan od sedamdesetak godina privilegovanosti i podobnosti.

Samo je pitanje kako „početi ispočetka“?

Ili, jesmo li već počeli? Dobro je ako nismo, makar rizikovali posljednje deficite vremena!

A mora se promijeniti ili, bolje rečeno, suštinski primijeniti sve; zdravstvo, prosvjeta, socijalna politika, pravci i strategije ekonomskog razvoja, prioriteti i a posterioriteti, kultura, sportska kultura, sela i gradovi, rijeke, jezera, šume, more i posebno primorje. Najteže će biti s navikama, a najbolnije sa očekivanjima.

Nadasve, moramo primijeniti drugačiji narativ jer nam je iz prljavog javnog diskursa, iz patogenog govorenja, rođeno prljavo tvorenje i opšte zaražavanje nesporazumima.

Kolektivno mrcvarenje i nametanje međusobne mržnje nisu više samo vješti pokrivači državnog razura i pljačke. Odavno se taj svijet osamostalio, živi sam za sebe, i prijeti smrtonosnije od crvenih industrijskih muljeva i plastičnog otpada.

Svojim postojanjem svjedočimo da smo davno naučeni i skloni progonu bližnjih, nerazumijevanju drugog, goniteljskim podvizima u kojima smo često jurili za vlastitim repom. I materijalno siromašniji usrdno smo se progonili. Ipak, u duhovnim sunovratima i posebno nakon njih, tonuli smo najdublje. Najedenost nas nije plemenila nego ozvjeravala. Zato je za našu malu i raznoliku zajednicu, na početku i na kraju, važno „slovo“, riječi kojima se obraćamo i kojim sudimo drugačijim od sebe.

Mnogi vjeruju da je preuveličan značaj rečenog i da će nas vrijeme izmiriti. Nije, međutim, do vremena, ono je prilično beskrajno, nepomično i ravnodušno. Vrijeme ne prolazi ali prolazimo mi u vremenu.

Naše godišnjice moraju imati smisla, a naša pomirenja ne smiju biti zamke nego ljudska briga za budućnost. Pred nama je mnogo pionirskog i nevidljivog posla kojim se u skorijoj budućnosti vidljiva realnost, možda, bude i ponosila! Možda?

Ako nastavimo prilagođavanje Crne Gore sebi, svojim frustracijama ili posesivnim maštanjima, nastavićemo životno djelo Mila Đukanovića i nekih od ranije na koje on čak i izdaleka liči.

Zadatak je da se mi prilagodimo njoj, raznolikoj, nesličnoj ijednoj drugoj.

Mnogi naši datumi kojima slavimo postojanje i postojanost, veličamo patriotizam i žigošemo izdaju, ni blizu nisu važni koliko je važan život koji nikada nismo živjeli.

Razapeti između jubileja, više u neznanju i sumnji nego znajući, postali smo odavno igračke u tuđim rukama.

21. maja neću proslavljati nezavisnost Crne Gore, ali hoću Crnu Goru.

Tu nezavisnost i onu prethodnu zavisnost donijeli su isti ljudi. Otkucane su na istom „matričnom štampaču“!

Ova zemlja davno je postala država i onda, takođe davno, priznata joj je nezavisnost izborena stradanjem i podvizima.