Dan kada su gorjeli vjekovi: Danas je 19 godina od pogroma Srba na Kosmetu
Prije 19 godina, u martovskom pogromu Srba na Kosovu i Metohiji ubijeno je 19 ljudi, uništeno oko 1.000 kuća, iz svojih domova protjerano 4.000 Srba, uništeno i oskrnavljeno skoro 40 pravoslavnih crkava i manastira. Mnogi od protjeranih još se nisu vratili u svoje domove. Pogrom je dodatno uticao da se Srbi osjećaju nebezbjedno i ubrzao iseljavanje sa Kosova i Metohije.
Još neoporavljeni od stradanja i progona 1999, a dogodilo im se novo. Horde Albanaca krenule su pred proleće 2004. protiv Srba, tragom lažne informacije da su pustili pse na albansku decu koja su se bežeći, utopila u Ibru.
Napad je najprije organizovan iz južne Mitrovice naseljene isključivo Albancima, na sjeverni dio grada sa većinskim Srbima. Ubijeni su Jana Tučev i Borivoje Spasojević.
„I posle 19 godina se ne zna ko je pucao, a bila je jedna skupina ljudi, dolje u parku i pucnjevi su dolazili iz pravca visokih stanova tri solitera. Da je postojala želja da se nađe ko je to uradio, vjerovatno bi se našlo“, kaže Dragan Spasojević, sin ubijenog Borivoja.
Istog dana, Albanci su nasilje prelili južno od Mitrovice. Na srpske sredine oko Prištine.
Pali su svi kordoni međunarodnih vojnika ispred sela Čaglavica.
„Ta ista grupa ljudi probila je i treći kordon KFOR-a i policije i krenula ka našim kućama. Razbijali vrata, ušli u kuću, polomili sve što je moglo, šta im se svidjelo odnijeli su, da bi u kasnim večernjim satima negdje oko 21.30 i upalili kuću“, priča Bojan Mitić iz sela Čaglavica.
Prošlo je izvjesno vrijeme snalaženja kod rođaka, u iznajmljenim objektima. Mitićima su obnovili kuću, vratili su se u nju i nastavili da žive, nisu je prodali.
Kako se spasao prištinski paroh
Iste scene nasilja zabeležene su i u Obiliću, Lipljanu, Prizrenu, Gnjilanu. Sutradan 18. marta, zapalili su pravoslavnu crkvu Svetog Nikole u Prištini. Tadašnji sveštenik je sklonište potražio u podrumu parohijskog doma. Čuo je pucnjavu, ljude kako koračaju po njegovom stanu. Evakuisali su ga rumunski specijalci i odveli u kasarnu, u kojoj je već bilo više stotina Srba iz Prištine, Obilića i okolnih sredina.
„Zovem komšije Gorance, da pitam šta se događa i ta žena kaže, crkva je izgorela, sada gori tvoja kuća. Ja odem pa molim tamo Kforovce da me nekako prebace do crkve i oni tek negde oko 12 sati smilovali se i kažu – imaš samo pet minuta. I ja kad odem tamo vidim da su mi upalili kola, vidim stan već tinja i gori. U crkvu sam ušao, vidim padaju grede, ja sam počeo da vrištim, čak sam se naboo na neku gredu, čak su mi dali i serume, tako da kada sam otišao u kasarnu nisam znao ni ko sam, ni šta sam“, seća se bivši prištinski paroh Miroslav Popadić.
Crkva, parohijski dom i drugi objekti su obnovljeni, ali su uništeni pisani tragovi o Srbima u Prištini.
„Ogromne knjige i ogromna građa koja je, nažalost, izgorela. Ovde u hramu Svetog Nikole nemamo ništa osim tri matične knjige koje su igrom slučaja ostale netaknute i u kojima su ostali podaci. Jedna knjiga krštenih, jedna knjiga venčanih i jedna umrlih. Sve drugo je izgorelo. Ako nema Srba, onda nema ni problema, ako nema zapisanih tragova onda nema ni dokaza da je nešto postojalo tu na tom mestu“, rekao je prištinski paroh Staniša Arsić.
Nisu samo uništeni dokazi posledice trodnevnog etničkog čišćenja. Malo ko je odgovarao i bio kažnjen za nasilje, pa je u strahu da se ne ponovi, usledilo ubrzano iseljavanje Srba iz nebezbednih sredina. Od tada ih nema u Obiliću, Svinjaru, Kosovom Polju. Sve gradske sredine južno od Mitrovice su od tada etnički gotovo čiste.
(RTS)