Piše: Boško Vukićević
Večeras mi opet padoše na pamet heroji Falkone i Borselino, kojima sam posvetio ko zna koliko tekstova na ovoj društvenoj mreži, u prethodnih dvadesetak godina.
Ubijeni su par godina prije mog dolaska u Italiju, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, a njihovo djelo i podvig obilježili su dobar dio mog sazrijevanja, univerzitetskih dana i radnog iskustva u toj lijepoj zemlji.
Nije jednostavno pojasniti suštinu njihove žrtve niti dosegnuti visine njihovog podviga. Oni su pobijedili najmoćniju i naozloglašeniju mafijašku organizaciju u istoriji čovječanstva, koja ih je, uz članove njihovih porodica, iz osvete svirepo ubila.
Oni su bili istinski i suštinski – u službi države i građana. Djelovali su – u ime naroda.
Ali postoji jedna pojedinost koja je većini naše javnosti nepoznata. Falkone je ubijen u atentatu u Palermu (Kapači) u mjesecu maju 1992. godine, a njegov prijatelj Borselino dva mjeseca nakon toga, takođe u Palermu. Oba heroja su bili sudije specijalizovane za borbu protiv Koza Nostre. Obojica su bili iz Palerma. Rođeni su u dvije susjedne ulice, tj. bili su drugari i komšije iz djetinjstva. Heroji iz komšiluka.
Dakako, kao što mnogi političari danas ističu, a kao što i ja ponavljam u prethodnih nekoliko decenija: i Crnoj Gori su neophodni naši Falkone i Borselino. Ne zato da bi neko, ne daj Bože, doživio atentate kao što su oni. Već nam je potreban neko ko će se temeljno pozabaviti procesuiranjem vrha kriminalne hobotnice u našoj državi, a znamo da je naš „kapo di tuti i kapi“, iako politički poražen, još uvijek na slobodi i podsmijeva se pokušajima demokratizacije društva. Sačekaćemo.
Na transparentima koji su osvanuli nakon atentata na neustrašive italijanske sudije pisalo je: „Nijeste ih ubili: njihove ideje koračaju našim nogama“.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nijesu nužno stavovi redakcije Borbe)
