ČOVJEK – LOKVA

Priča o događaju koji mi je urnisao profesionalnu karijeru…

ČOVJEK – LOKVA
(iz knjige Štit i mač)

Sjetih se, kako mi u punom napornu snage (oktobra 1982.), u vrijeme vrhunske forme i sportske zrelosti – dođe poziv za služenje vojnog roka! Jedan čovjek bolesne sujete i bezgranične pakosti, sa saputnicima iz svoje Fiće, sruši mi snove, mogućnosti i htjenja, sveteći mi se za jedan bezazleni incident.

Tog dana je padala jaka kiša u našem gradu, moj drug Miladin Šobić i ja išli smo uzanom starovaroškom ulicom prema hotelu LJubović, i krijući se od kiše ispod jednog kišobrana veselo pjevušili neku njegovu pjesmu. Na jednom pravcu, svom širinom ceste bijaše lokva, krenusmo samom ivicom puta trudeći se da ne ugazimo u vodu… kad ugledasmo Fiću kako juri prema nama ne smanjujući brzinu, počesmo da mašemo, da uspori, međutim, on kao da nas i nema uletje u lokvu i prosto nas okupa! Nijesmo mogli da vjerujemo što je taj vozač uradio; ja onako iznerviran jurnuh za njim i sustigoh ga na obližnjoj raskrnici, lupih rukom po krovu kola misleći da su unutra neki obijesni mladići, ali kad vozač otvori staklo vidjeh čovjeka i njegove saputnike koji bijahu srednjeg doba. To me veoma začudi, bi mi neprijatno i rekoh:

– Pa, što uradi ovo čovječe (pokazujući na potpuno mokru odjeću), zašto ne uspori?
On uz lakonski osmijeh odgovori:
– Nijesam vas vidio.
Obuzdavajući bijes zbog te bezočne laži, rekoh mu:
– Sram te bilo, bitango jedna! – I još nešto usput….
Na rang listi Evropske bokserske unije (EBU) tog ljeta sam bio na četvrtom mjestu, sa realnim šansama da se već do kraja godine borim za titulu profesionalnog šampiona…
Boraveći na odsustvu, vadio sam potrebne papire za skraćenje vojnog roka. Jednog dana odoh u vojni odsjek za neku potvrdu, uđoh u kancelariju u koju sam bio upućen, za stolom je sjedio čovjek koji me pažljivo sasluša, a zatim pozva koleginicu i kolegu…
– Znate li ko je ovo? – Pita ih, i ne čekajući odgovor saopštava – Miodrag Perunović! – A, je li života ti! – Kaže žena uz sarkastičan osmijeh.

U prvom trenutku bio sam zbunjen, a onda me obuze neka slutnja… E, da te ne mučimo, vidim da nas ne poznaješ – reče čovjek za stolom, i nastavi – sjećaš li se jedne lokve, i kola koja su te naprskala?
– Sjećam, sjećam… rekoh, potpuno miran, shvatajući u trenu njihovu prljavu igru.
– E vidiš, u tim kolima smo bili mi! Nijesi smio onako da postupiš, nije ti ono bilo lijepo… Eto zato smo te poslali u vojsku, da se malo smiriš…

Tada nijesam umio da objasnim čudan spokoj koji sam osjećao u sebi… Dostojanstveno sam podnio taj njihov žalosni trijumf nadamnom. Samo sam rekao – Žao mi je što sam reagovao onako onog dana… žao mi je zbog sebe, jer to meni nije svojstveno, to mi je jedini put u životu da se nijesam obuzdao. A vama, neka je na čast.
Mislim, da je taj njihov toliki pad bio zaslužio da pred njim kleknem, i poklonim se (kao starac Zosima pred Dimitrijem, u Braći Karamazovima).

Ovih dana sam imao drage ljude u gostima, mog rođaka iz Amerike i jednu damu iz Rusije… poželjeli su da gledaju moje mečeve… Gledali smo: dva evropska finala, jedno svjetsko, meč za Interkontinentalnog šampiona u profi boksu i odbrane te titule, meč za evropskog profi šampiona… Poslije dugo vremena gledao sam moje nekadašnje rivale, velike šampione, majstore plemenite vještine: Gamara, Račkova, Savčenka, Koškina, Proksa, Kalambaja…
A, što bi tek bilo, da ne bi one lokve, i čovjeka koji se u nju pretvorio?

P. S. Četiri – pet godina poslije tog događaja, nekoliko službenika Vojnog odsjeka Podgorica je zbog kriminalnih radnji i zloupotreba na poslu osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne… Među njima su bili i saputnici iz one Fiće…