Čović: Režimski mediji u Podgorici me napadaju jer sam rekao i argumentovao istinu o Milu Đukanoviću

1

Ono što se dešava poslednjih godina u Crnoj Gori, ta nepotrebna grozničavost u izgradnji nacionalnog identiteta, koji od Srbije nikad nije osporavan i koji postoji još od vremena Kneževine Crne Gore, agresivnost, manipulacije i podele mogu da se nazovu raznim imenima, ali to nije demokratija. To je već viđena metodologija stvaranja napetosti, podela i osećaja ugroženosti kako bi se skrenula pažnja sa drugih, životno važnih pitanja za građane Crne Gore, kazao je Nebojša Čović, nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije u intervjuu za Politiku.

Imate veliki talenat da proizvodite moćne neprijatelje. Zašto je baš vaša analiza o mehanizmima vladavine Mila Đukanovića ozbiljno uznemirila i njega samog i crnogorski establišment?

Dugo sam bio u politici, sarađivao sam sa mnogima i video mnogo, ali ja nisam nikada bio klasičan političar, nisam se ustručavao da kažem ono što mislim i to svoje viđenje nikada nisam uvijao u oblande. U politici se najčešće dešava da svi sve znaju ali svi okreću glavu na drugu stranu i ta direktna istinoljubivost nije baš najpoželjnija. Mene je skupo koštala i tačno je da sam zbog toga sebi stvorio mnogo neprijatelja. Ali i pored burnog temperamenta, inženjerski sam sistematičan i nikada nisam tvrdio nešto što nije bilo zasnovano na činjenicama i dokazima. Tako je i moje viđenje onog što se dešava u Crnoj Gori zasnovano na pouzdanim informacijama, na onome što znam, kao i na razumevanju tehnologije vlasti – i opstanka na vlasti – u našem regionu, u kome, na žalost, uticaj stranih faktora još uvek nije zanemarljiv.

Pretpostavljam da je upravo to razlog za ovakvu reakciju Đukanovića. Ono što se dešava poslednjih godina u Crnoj Gori, ta nepotrebna grozničavost u izgradnji nacionalnog identiteta, koji od Srbije nikad nije osporavan i koji postoji još od vremena Kneževine Crne Gore, agresivnost, manipulacije i podele mogu da se nazovu raznim imenima, ali to nije demokratija. To je već viđena metodologija stvaranja napetosti, podela i osećaja ugroženosti kako bi se skrenula pažnja sa drugih, životno važnih pitanja za građane Crne Gore.

Tragikomični pokušaj prekrajanja istorije poništavanjem rezolucija donetih u prošlom veku, još tragikomičnija afera “državni udar”, u kojoj je optuženo i osuđeno trinaestoro crnogorskih, srpskih i ruskih državljana, koji teško da se uklapaju u profil specijalaca za ovakve operacije, za navodno udruživanje radi svrgavanja vlasti i atentata na Đukanovića, usvajanje spornog Zakona o slobodi veroispovesti kojim su podele u crnogorskom društvu namerno produbljene – sve se ovo dešava sa ciljem zamagljivanja istine da je Crna Gora zarobljena država, da su svi njeni resursi u rukama male povlašćene grupe ljudi bliskih vrhu vlasti.

To već godinama otvoreno tvrde i svi strani sagovornici, to piše i u izveštajima relevantnih međunarodnih organizacija. I u regionu se to zna. Kada su u pitanju međunarodni faktori, njihova tehnologija upravljanja je licemerna i već viđena. Spremni su da „zažmure“ na neke ne-baš-demokratske poteze Đukanovića dok ne ostvare svoje geopolitičke interese. Nakon toga sledi “proviđenje” da Đukanović i nije baš cvećka, te da je odavno bilo vreme za njegovu smenu. Đukanović je političar sa najdužim iskustvom na poziciji lidera neke države u Evropi.

Vješt je da prepozna šta se sprema i do sada je, kao kameleon, više puta mijenjao svoje boje i stvarao situacije zbog kojih je iznova bilo neophodno da bude sačuvan. Tako je i sada prepoznao da bi jahanje na talasu antiruske histerije i mantre o velikosrpskim apetitima moglo da bude njegov recept za spas. I to je neko morao otvoreno da kaže.

I drugi su analizirali Mila, ali je retko provladin list „Pobjeda“ odgovarala nekome tako žestoko i strasno. Da li je razlog taj što se baš vi u pitanju i što se imali priliku da pratite bliže od ostalih njegov razvojni put?

Nisam rekao ništa novo. Trideset godina jeste dug period i što šta može da se u međuvremenu gurne pod tepih kako bi bilo zaboravljeno. Tačno je da sam, sticajem okolnosti, bio u prilici da imam direktan uvid u politička i sva druga dešavanja tokom dobrog dela političkih karijera mnogih vodećih političara u regionu, uključujući i Đukanovića.

I u Podgorici znaju da sam odgovoran čovek koji stoji iza svoje reči i ima dokaze u vezi sa onim što izgovori. Da li sam rekao neistinu kada sam doveo u pitanje lični integritet Mila Đukanovića i raskorak u nekadašnjem i trenutnom odnosu prema Srebrenici i SPC? Apsolutno sam siguran da nisam.

Svi znaju da je ono što sam rekao zasnovano na činjenicama i zato su državni mediji u Podgorici pokušali da napadima i neistinama umanje moj profesionalni i lični kredibilitet, kako bi zamenom teza skrenuli pažnju sa suštine. Zbog doslednosti su me napadali mnogi, uključujući i Slobodana Miloševića, kome sam imao hrabrosti da se 1996. suprotstavim kada je bio na vrhuncu moći i mirne savesti, profesionalno ostvaren, odem sa funkcije.

Takav je bio slučaj i 2005. A kada je u pitanju po ko zna koji pokušaj diskreditacije besmislenim optužbama o umešanosti u atentat na Zorana Đinđića ili o zloupotrebama u radu Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju, o tome sam više puta javno dokumentovano govorio i nemam nameru da se ponavljam. Te takozvane „afere“ su projektovali određeni ljudi kako bi prikrili sopstveno učešće i ogromnu korist koju su stekli. Ponosim se onim što sam u svojoj karijeri uradio za svoju zemlju i iza mene stoji rezultat, želeo to neko da prizna ili ne.

Ako tvrdite da predsjednik Crne Gore ima devet života, da li će dobiti i deseti? Odnosno, da li će politički preživjeti proteste i litije koje poprimaju građansku notu i kako kažete, „produžiti mu rok trajanja“?

To, naravno, zavisi od samih građana Crne Gore. Đukanović nije jedini u regionu koji je smislio da bi lupanje u rešeto zbog navodnih velikosrpskih apetita i, kako se to često kaže na Zapadu, malignog uticaja Rusije moglo da bude novi recept za uspešno preživljavanje na vlasti. U regionu ima više političara koji poput hora bečkih dečaka ponavljaju ovu mantru, u nadi da će i njima taj recept uspeti podjednako dobro kao i crnogorskom lideru.

Ovo što se događa na protestima i litijama, tu energiju i rešenost građana da više ne žele da mirno gledaju bahatost i aroganciju političara i njima bliskih krugova, mi smo već doživeli u Srbiji pre nešto više od 19 godina. Čini mi se da je i kod ključnih međunarodnih činilaca sazreo stav da Đukanović nema više ništa da ponudi i da je vreme da ode. Ta figurativna fioka u koju su odlagani svi dokazi o zajedničkim poslovima sa kontraverznim biznismenima, ruskim tajkunima, kleptokratiji u najflagrantnijem obliku, počela je polako da se otvara.

U najmanju ruku, više ne postoji dobra volja u svetu da se progleda kroz prste kreativnom pristupu dobijanja izbora, koji smo imali priliku da vidimo u Crnoj Gori u više navrata u poslednjih 14 godina. Ovo je izborna godina i odluka o tom desetom životu Mila Đukanovića će svakako biti u rukama građana Crne Gore.

U Vašoj analizi tvrdite da i dalje u zapadnim medijima i centrima moći, pre svega SAD i Velike Britanije, vlada stereotip da su glavni izvor sveg zla na brdovitom Balkanu snovi o velikoj Srbiji i podmukli apetiti Rusije. Mislite li, ipak, da se taj narativ pobjedom Donalda Trampa i Borisa Džonsona može makar uravnotežiti?

Donald Tramp i Boris Džonson su neobični lideri koji su prilično uzdrmali sve strukture vlasti u SAD i Velikoj Britaniji. Čak i kada jednog dana oni odu sa vlasti, politika ovih država nikada više neće moći da bude onakva kakva je bila u vreme dinastije Klinton ili Tonija Blera. Međutim, ne treba potceniti ostatke struktura prethodnih administracija, koje su duboko ukorenjene u svim institucijama, a naročito u vojnim i obaveštajnim strukturama.

Ove dve zemlje su bile glavni kreatori anti-srpskog narativa u međunarodnoj javnosti devedesetih godina kada se pripremala agresija na našu zemlju i ova dva lidera, ma koliko bili energični i pragmatični, ne mogu to ni lako ni brzo da promene. Promena ima, ali veliki je i otpor duboke države.

Pomenuo bi samo nekoliko primera s tim u vezi.

Neko je nedavno govorio o jednom izuzetno poražavajućem aspektu pomenutog antisrpskog narativa, o užasnoj i licemernoj tihoj podeli na žrtve prvog i drugog reda u sukobima u bivšoj Jugoslaviji, kojom se zločini počinjeni nad Srbima i u BiH, i u Hrvatskoj, i na KiM, guraju pod tepih i svesno ignorišu od strane Zapada.

Sve dok sinonim za zločine počinjene na Balkanu bude samo Srebrenica, a ne i Oluja, ili Gradiška, ili, ako se vratimo malo u istoriju, Jasenovac i ostala stratišta nedužnih građana, nemoguće je postići istinsko pomirenje i stabilnost regiona u celini. Međutim, stiče se utisak da mnogim uticajnim zemljama na Zapadu, a ne samo SAD ili Velikoj Britaniji, zapravo odgovara da se uporno insistira na ovakvoj percepciji.

Poslednji primer je nedavno objavljivanje tajnih dokumenata britanske obaveštajne službe u vezi sa događajima o Srebrenici, koja su pokazala da su se činjenice svesno sakrivale i prekrajale na terenu, kako bi se stvorila slika koja je odgovarala trenutnim ciljevima Londona i njegovih saveznika. Dokumenta su objavljena, ali narativ se nije promenio.

Prvi međunarodni sudija na KiM, Krister Karphamar, koji je pomagao na rasvetljavanju ratnih zločina i u Hrvatskoj i BiH, objavio je prošle godine knjigu o svom iskustvu na terenu i u odnosima sa najmoćnijim zapadnim obaveštajnim i vojnim službama. Mnogi detalji izneti u knjizi dovode u pitanje onaj narativ koji je već decenijama osnov za kontinuirani pritisak i mrcvarenje Srbije. Krajem prošle godine, kada se na Zapadu podigla histerija povodom odluke da se Nobelova nagrada za književnost dodeli Piteru Handkeu, Karphamar je napisao pismo vodećim listovima u svetu, ukazujući na to da je percepcija koju zapadni mediji plasiraju o događajima u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina pogrešna, pružajući više konkretnih dokaza s tim u vezi, te da su napadi na Handkea neosnovani.

Pored Karphamarovog autorskog teksta, medijima je poslato i propratno pismo, koje je potpisao član Švedske akademije nauka i umetnosti, odnosno Komisije za dodelu Nobelove nagrade. Svi mediji kojima su dopisi poslati, a među njima su i lučonoše slobodnog novinarstva, NJujork Tajms i Gardijan, odbili su da objave ovaj autorski tekst i pismo.

Nobelovac Peter Handke; foto: srbijadanas.com
Nedavno je i nekadašnji stažista u pres sekretarijatu Bele kuće u vreme agresije NATO na Jugoslaviju, Semjuel Mojn, priznao da mu je bilo naređeno da manipuliše informacijama koje su se slale medijima kako bi se stvorio anti-srpski odnos u javnom mnjenju u SAD. Ali ništa od ovih informacija ne dopire do onih koji utiču na stvaranje odnosa javnosti prema određenim pitanjima. Što i ne čudi, s obzirom na to da su i oni bili mnogo više od pukih posmatrača u u nemoralnom projektu stigmatizacije srpskog naroda, oni su u njemu aktivno i strasno učestvovali.

I dan-danas, način na koji zapadni mediji izveštavaju o litijama, da proteste u Crnoj Gori organizuje Srpska pravoslavna crkva, uz podršku i učešće prosrpskih Crnogoraca, a da proteste podržava Rusija, govori da i dalje postoji nespremnost da se prizna greška i situacija objektivno sagleda, bez apriori stavljanja na ovu ili onu stranu.

Interesantno je da su Vas neki sumnjičili da ste engleski čovek, pošto je britanski ambasador Čarls Kraford posle ubistva premijera Zorana Đinđića sugerisao da Vi, umesto Zorana Živkovića, budete premijer. Taj detalj kao da je do danas ostao nedorečen.

U odgovoru i na ovo pitanje, moram da se vratim na one šumove u javnosti i manipulaciju informacijama zarad interesa ove ili one strane, koje sam prethodno pomenuo. Atentat na premijera Đinđića je sve nas u Vladi ostavio u potpunom stanju šoka. Ja sam u Đinđićevoj Vladi vršio funkciju potpredsednika i preuzimanje nezahvalne uloge vršioca dužnosti premijera tog 12. marta nije bio moj izbor, već obaveza kako bi se sprečio haos i dalje pogoršanje bezbednosne situacije i kako bi se obezbedilo koliko-toliko normalno funkcionisanje zemlje.

Trudio sam se da taj posao uradim najbolje što mogu u izuzetno teškoj situaciji. Kao potpredsednik Vlade bio sam uključen u sve Zoranove inicijative, a imao sam i intenzivne kontakte sa ključnim administracijama u svetu, što je bilo važno za kontinuitet politike Vlade u tom trenutku. Međutim, ubrzo posle početnog šoka, tuge i straha, počele su razne političke kombinatorike. U tom trenutku, stabilnost zemlje je u velikoj meri zavisila od nedvosmislene podrške ključnih stranih partnera.

Zemlje Kontakt grupe, odnosno njihovi diplomatski predstavnici u Beogradu, imali su priliku da sarađuju sa mnom na rešavanju oružane pobune Albanaca na jugu centralne Srbije i znali su šta mogu da očekuju od mene. Tog 12. marta u emisiji na tv B92 kod Jelene Kosanić jasno sam rekao da mesto budućeg premijera pripada DS. To za mene nije bilo sporno ni tada, a ni danas. Odmah nakon 12. marta pojedine „grupe“ krenule su da lažno baštine delo Zorana Đinđića iako su neki od njih bili odstranjeni od samog Zorana o čemu je on neposredno pre atentata obavestio ambasadore kontakt grupe.

Naime, krenula su spinovanja i manipulacije u medijima, koje ni danas ne jenjavaju. Sve što se dešavalo tih tragičnih dana opisali su u svojim memoarima i neki od tadašnjih ambasadora u Beogradu, uključujući i Vilijama Montgomerija, čija je knjiga objavljena i kod nas pre nekoliko godina.

Iskreno, i ja lično sam bio zatečen tom idejom koju je, verujem, Čarls Kroford dao krajnje dobronamerno, bez ikakve namere da kadrira. Ali, konačno, ispoštovan je opravdan stav DS-a. Živković se, sa svoje strane, veoma trudio da bude na visini zadatka, što nije bilo lako, a ja sam se trudio da mu pomognem koliko god sam mogao. Rekao bih i da smo imali izuzetno korektan odnos i da smo uspešno sarađivali.

Ali, Zoranovim odlaskom i u DS-u su počeli neki novi procesi, to tinjajuće seme mnoštva ličnih ambicija, koje su vremenom i dovele do netrpeljivosti, borbe za prevlast, krunjenja stranke i današnjeg DS-a, koji nije ni bleda senka onog što je bio dok je Zoran bio na njegovom čelu.

Kraford je to objašnjavao činjenicom da Vi imate bolje međunarodne veze od Živkovića. Pretpostavljam da je mislio na Vašu ulogu u mirenju pobune u Kopnenoj zoni bezbednosti. Da li ste tada, kao šef koordinacionog centra za jug Srbije i Koordinacionog centra za KiM shvatili licemerje međunarodne zajednice?

Na Krofordovu inicijativu sam se već osvrnuo u prethodnom odgovoru. Iskustvo koje sam imao kao predsednik Koordinacionog tela za Preševo, Bujanovac i Medveđu u smirivanju oružane pobune Albanaca na jugu centralne Srbije bilo je potpuno drugačije od onog koje sam imao na čelu Koordinacionog centra za KiM. Mi smo još uvek bili u statusu prelazne vlade, u oktobru 2000. godine, kada je došlo do oružane pobune u Kopnenoj zoni bezbednosti. Lokalni Albanci, naoružani do zuba, uz pomoć OVK-a u naoružanju i ljudstvu, želeli su da iskoriste vakuum koji je postojao zbog prilično dezorijentisanog i neefikasnog KFOR-a, u čijoj nadležnosti je bila ova tampon zona uspostavljena Kumanovskim sporazumom, kojoj naše službe bezbednosti nisu imale pristup.


Među najuticajnijim zapadnim zemljama postojala je dobra volja da se novim beogradskim vlastima pomogne da ovu situaciju reše, iako je, moram da priznam, bila prisutna i vidljiva doza rezervisanosti u vezi sa tim kakva bi naša reakcija mogla da bude. Imali smo sreću da su, u tom trenutku, ambasadori ključnih zemalja u Beogradu bile vrhunske diplomate, koji su u velikoj meri i uticali na spoljnu politiku svojih zemalja i nisu bili samo puki izvršitelji direktiva. Ja sam, u koordinaciji sa svim domaćim i stranim partnerima, definisao plan delovanja, koji smo dosledno i uspešno sproveli, uz minimalne gubitke. Taj plan se i dan-danas izučava na vojnim akademijama širom sveta kao jedan od najuspešnijih primera rešavanja ovakvih situacija u novijoj istoriji.

Tako je nastala ideja da pokušamo da se i pitanjem KiM bavimo sistematski, kroz posebno telo, Koordinacioni centar za KiM. U početku je odnos sa međunarodnom zajednicom bio veoma konstruktivan. Mi smo se dosledno držali Rezolucije SBUN 1244, UNMIK, NATO i sve strukture UN su se prema nama ponašali sa uvažavanjem. Mogu čak da kažem sa do kraja nedorečenim očekivanjem da je međunarodno vojno i civilno prisustvo privremeno, do stvaranja uslova za povratak pokrajine pod jurisdikciju Beograda.

Ambasadori Kontakt grupe u SRJ su i dalje pružali iskrenu podršku ovim aktivnostima, krajem 2001. godine videli su se i prvi rezultati odličnim nastupom srpske koalicije Povratak na pokrajinskim izborima i potpisivanjem sporazuma sa tadašnjim Specijalnim predstavnikom, Hansom Hekerupom, koji je predviđao povratak naše države na KiM kroz jedan broj aktivnosti.

I to je bio alarm za uzbunu u ekstremnim delovima administracija SAD, Velike Britanije i Nemačke, kod onih koji su i bili tvorci ovog projekta. Vrh američke administracije je bio opsesivno usredsređen na takozvani “rat protiv terorizma” nakon napada na Svetski trgovinski centar u septembru 2001., i ove strukture, koje su aktivno pripremile nezakonitu agresiju na SRJ, plasirale lažne vesti u svojim medijima, obučavale i naoružavale terorističku OVK, manipulisale ostalim zapadnim zemljama isceniranim masakrima civila, i sl. imale su odrešene ruke da bez ikakvog nadzora rade na tome da ovaj projekat privedu do kraja.

Kada ste, zapravo, shvatili da pitanje Kosova nije demokratsko, kako je uveravan DOS od strane Zapada pre pada Miloševića i da je njihov krajnji cilj nezavisnost južne pokrajine?

Već početkom 2002., kada je počelo aktivno miniranje svih inicijativa, onemogućavanje povratka, dezavuisanje svih potpisanih dogovora i sporazuma. I konstantan pritisak da se ukinu institucije Republike Srbije na KiM, koje su oni zvali paralelnim strukturama. Tom pritisku smo odolevali do potpisivanja Briselskog sporazuma, deset godina kasnije. Ambasadori SAD, VB i Nemačke na KiM, koji su 2002. imali status šefova kancelarija u Prištini, tužakali su svakodnevno svoje kolege u Beogradu, optužujući ih da su previše blagonakloni prema interesima Beograda.

Od 2002. do danas, svaki plan koji je potpisan sa međunarodnom zajednicom ili uz njene garancije, a potom potvrđen u Savetu bezbednosti, kojim bi se obezbedio minimum poštovanja ljudskih prava i obezbedili povratak, sloboda kretanja i bezbednost, pao je u vodu sa jedne strane zbog nedostatka volje, kapaciteta i svesti kosmetskih Albanaca o tome, iako su upravo njima bila puna usta ljudskih prava devedesetih godina, i licemernog i površnog pristupa njihovih zapadnih mentora, sa druge strane.

Od 2002. godine, Priština, uz prećutnu podršku i instruiranje od strane zapadnih mentora, primenjuje istu metodologiju, kreiranjem novih kriza dezavuiše ispunjavanje preuzetih obaveza i potpisanih sporazuma i stvara nove “svršene činove”.

Ovu metodologiju su počeli da primenjuju od pomenutog sporazuma sa Specijalnim predstavnikom Generalnog sekretara UN Hekerupom iz 2001., preko politike benčmarkova, plana standardi pre statusa, itd., sve do Briselskog sporazuma. Posle uvođenja taksi i formiranja vojske, više niko ne govori o Zajednici srpskih opština, povratku raseljenih Srba, prenosu društvenog vlasništva na lokalne samouprave sa većinskim srpskim stanovništvom, itd. Kurti odnedavno najavljuje uvođenje obaveznog vojnog roka i preispitivanje sporazuma sa NATO o zabrani pristupa te takozvane vojske severu KiM.

Sada više niko u međunarodnoj zajednici i ne pominje da je formiranje vojske u startu bilo nezakonito, to je jednostavno nova realnost i ovim se pokazuje da politika svršenog čina funkcioniše. Izostanak reakcije na ovu i slične inicijative kojima se direktno podstiče dalje iseljavanje Srba iz pokrajine čini međunarodnu zajednicu saučesnikom u tim sramnim poduhvatima.

Ako ne grešim kada tvrdim da ste jedan od najobaveštenijih ljudi u Srbiji, kako predviđate da će se odvijati scenario događaja na Kosovu? Tvrdite, recimo, da Kurti nije miljenik SAD, već određenih struktura u Briselu.

Iskreno, teško je predvideti. Ovaj problem je toliko složen i težak, najgore bi bilo prelamati ga preko kolena. Najveća prepreka razgovorima između Beograda i Prištine su upravo prištinske vlasti. Mi smo već petnaest meseci otvoreni za razgovore sa jasno definisanim preduslovom. Sa druge strane, Kurti je taj koji je prokockao dragoceno vreme jer je pokušao da izmanipuliše i prevari ne samo Beograd, već i Vašington, što je Grenel i prepoznao. Ali ni reakciju Brisela, odnosno predstavnika za štampu Žozepa Borela, ne bih uopštavao.


Smatram da prvobitnu reakciju EU na Kurtijevu ponudu, koja je bila nesmotreno pozitivna, treba pripisati neiskustvu osoblja Borela, čija služba, kada je KiM u pitanju, još uvek ne radi u punom kapacitetu, u očekivanju imenovanja specijalnog predstavnika. Kurti, sa svojim tvrdim stavovima, ima podršku onih, već pomenutih zemalja, koje nisu otvorene ni za kakvu fleksibilnost kada su u pitanju obostrano prihvatljiva rešenja.

Poteze koje vuku prištinski političari svakako treba posmatrati i kroz prizmu međusobne netrpeljivosti, borbe za političku prevlast između Tačija i ostalih “prvoboraca” terorističke OVK-a, očuvanje dominacije određenih kriminalnih klanova i dojučerašnjeg radikala i anarhistu Kurtija koji se, kako se čini, ne snalazi baš najbolje u novoj ulozi. Međutim, i pored zanimljive dinamike na unutrašnjoj političkoj sceni u Prištini, i podeli uloga na dobrog i lošeg policajca, mi ne smemo da budemo u zabludi.

Bez obzira na to ko će od njih da prevlada, ono što se dešavalo prethodnih godinu i po dana i ono što se pokušava ovih dana pričama o reciprocitetu, obaveznom vojnom roku, preispitivanju sporazuma o ulozi NATO, stvaranje je nove realnosti kao nove pregovaračke pozicije Prištine za razgovore u nekom novom formatu.

Kurti je dobro obrazovan, inteligentan, ali u srži je radikalan i otuda njegova loša procena da je on taj koji može da postavlja uslove Vašingtonu. Okružen je savetnicima, neki od njih su i iz SAD, ali i pored toga, od 10 izjava ili poruka koja pošalje, jedna je školski primer komunikacije, u kojoj upotrebljava psihologiju, čak i laska kako bi se razmekšao primalac, govori o svojim prioritetima, borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala i efikasnim institucijama, temama koje miluju uši stranih sagovornika, a onda posle toga usledi devet izjava kojima se direktno konfrontira pre svega sa SAD, pokušavajući da izvrda njihov eksplicitni zahtev o ukidanju taksi. I uporno ne odustaje od narativa o Velikoj Albaniji, što čini posao posrednika u ovom dijalogu nemogućom misijom.

SAD, kao i sve velike sile, često taktiku u ostvarivanju svojih interesa zasnivaju na ličnom pristupu, na osnovu psiholoških profila koje prave za strane lidere. One vole da igraju na lični odnos sa političkim liderima i ovakav pristup vidimo i na KiM, gde, i pored opštenarodne opčinjenosti kosmetskih Albanaca SAD, Vašington obezbeđuje kontrolu procesa preko sebi odanih ljudi, čiji je politički opstanak vezan za taj međusobni odnos.

U tom smislu, apsolutno je jasno da je Tači njihov čovek, te da postoji direktna konfrontacija sa Kurtijem. ali i da su se SAD obezbedile u slučaju da ne mogu da sačuvaju Tačija, i to preko Vjose Osmani, predsednice skupštine, koja bi, u slučaju smene, vršila dužnost predsednika do izbora novog. Upravo je zbog procene da Kurti ne može da se uzdigne iz svoje radikalske i anarhističke prošlosti Vašington i gledao nerado na mogućnost da se on nadje na poziciji predsednika prištinske vlade, svestan da njegova uloga nikad neće biti konstruktivna. Osmani je i inače bila njihov favorit za mesto premijera, zbog toga je ceo proces formiranja vlade toliko dugo trajao.

Lično sumnjam u spekulacije koje se ovih dana vide u javnosti, a smatram i da je licitiranje datumima pogrešno i opasno. Mi smo u predizbornoj kampanji, nakon izbora će biti potrebno vreme da se formira vlada, tada već ulazimo u leto, na jesen je sve već suviše blizu predsedničkim izborima u SAD. Pored svega, nepoznanica je i šta će se dešavati na prištinskom unutrašnjepolitičkom planu. Sve ovo odlaže bilo kakve aktivnosti u vezi sa dijalogom na više meseci, najverovatnije do iza izbora u SAD.

Tada je i pitanje ko će se baviti ovim pitanjem, jer je za očekivati da će, ukoliko Tramp pobedi kao što se očekuje, njemu lojalni ljudi, koji su se dokazali u pokušaju impičmenta i kontinuiranih napada na predsednika, biti imenovani na visoke pozicije u novim institucijama i na mesto pregovarača će morati da dođe neko drugi.

Znam da ste bili veoma bliski sa Dobricom Ćosićem. Delite li njegove stavove o podeli Kosova koji su proglašavani za jeres i da li je ideja o razgraničenju još na stolu?

Od trenutka kada sam preuzeo vođenje Koordinacionog centra za KiM, trudio sam se da čujem što više mišljenja najumnijih ljudi u našem narodu. Sa Dobricom Ćosićem sam provodio sate u razgovorima i analizama, puno smo govorili o toj ideji. Na osnovu tih razgovora je Zoran i preduzeo inicijativu krajem 2002. godine da se o statusu pokrajine razgovara odmah. Reakcija međunarodne zajednice je bila nezamislivo burna, čak i od strane onih ambasadora koji su nam bili prijateljski naklonjeni, iako oni, zapravo, nisu ni znali detalje plana.

Želim da verujem da ni oni u tom trenutku nisu znali kako će se stvari odvijati u narednim godinama i da su iskreno mislili da je za naše interese bolje da sačekamo da se dogovoreni standardi sprovedu, da se ljudi vrate kućama i da se život u pokrajini koliko-toliko vrati u normalu. Kako god bilo, ta naša inicijativa je pokopana i pre nego što je iko i mogao da čuje kakav je naš predlog. Treba se podsetiti i kakav je bio odnos snaga i na unutrašnjoj političkoj sceni, da bi se shvatilo koliko je to bio hrabar potez.

To da li je ideja o razgraničenju još uvek na stolu zavisi od nekoliko faktora. Nemačka je, od početka raspada nekadašnje Jugoslavije, imala najekstremniji, tvrd, gotovo neprijateljski odnos, u odnosu na ostale članice međunarodne zajednice i upravo je ona uspela da ubedi ostale zemlje u Evropi i SAD, koje su se oštro protivile dezintegraciji SFRJ i ohrabrivanju Slovenije i Hrvatske da proglase nezavisnost, da promene mišljenje i priznaju i Sloveniju i Hrvatsku. Nije tajna da je Nemačka, pored lobističke podrške, ovim nekadašnjim jugoslovenskim republikama obezbedila i logističku pomoć u periodu raspada zajedničke države, da ih je protežirala od devedesetih naovamo, i da je njena podrška bila ključna za prijem Hrvatske u EU, uprkos primedbama ostalih članica da je prijem preuranjen zbog nepotpunog poštovanja ljudskih i manjinskih prava u toj zemlji. Kada se povela reč o razgraničenju kao mogućem rešenju, opet je Nemačka bila ta koja je tvrdo odbila tu ideju i toga se i dalje slepo drži. Sa druge strane, administracija predsednika Trampa je malo fleksibilnija i, iako ne pominje razgraničenje kao takvo, stoji na stanovištu da će podržati svako rešenje o kome se dve strane dogovore.

Kako stvari stoje trenutno, Vašington je preuzeo inicijativu kada je u pitanju dijalog između Beograda i Prištine, dok se EU, koja bi trebalo da vodi celi proces, još uvek traži, u očekivanju imenovanja specijalnog predstavnika za ovaj proces. U kojoj meri će Berlin istrajati u nametanju svog stava, imajući u vidu sve turbulencije kroz koje Nemačka trenutno prolazi na unutrašnjem planu, ubrzano slabljenje uticaja CDU i, konačno, skoro penzionisanje i same Angele Merkel, i novih izazova izazvanih trenutnom migrantskom krizom, videćemo uskoro. U ovoj jednačini ne treba podceniti ni netrpeljivost koja postoji između Ričarda Grenela, specijalnog izaslanika predsednika Trampa, i nemačkih političara.


Kao predsednik SD Crvena Zvezda i čovek košarke, čini mi se da i dalje imate političke ambicije. Ako nisam u pravu, ispravite me. Ako jesam, na kojoj poziciji sebe vidite u budućoj podeli posle izbora? Imate li neki dil sa Vučićem ili ćete ostati čovek iz senke?

Ne smatram sebe čovekom iz senke. Po prirodi sam analitičan, a tokom profesionalne i političke karijere imao sam priliku da sarađujem sa gotovo svim političarima na prostoru bivše Jugoslavije, kao i sa mnogim partnerima u međunarodnoj zajednici, i u direktnim kontaktima vidim metodologiju njihovog rada. U našoj javnosti ima puno šumova, senzacionalizma i spekulacija koje nemaju mnogo veze sa istinom i to je, delom, posledica nerazumevanja nekih procesa i, ponekad, spinovanja u sopstvenu korist. Drugim delom se radi o vidu specijalnog rata, koji se sve više izmešta sa klasičnog bojnog polja na polje informacija.

Često se i namerno puštaju “probni baloni” u vezi sa nekim strateški važnim pitanjima, da bi se videlo kakva će biti reakcija javnosti. Kada procenim da mogu da svojim vidjenjem pomognem da se slika izoštri, ja to i učinim i to je moj jedini motiv. Ono što me je uvek vodilo je odanost prema mojoj zemlji, mom narodu i našim nacionalnim interesima i, ako ikada budem odlučio da se vratim u politiku, to će biti ne zbog lične koristi ili ambicije već isključivo iz spoznaje da mogu da pomognem svojoj zemlji i narodu. Imam dobru saradnju sa predsednikom Vučićem i veoma sam mu zahvalan na razumevanju i podršci koju pruža Crvenoj zvezdi.

Budite iskreni. Da li Vam nedostaje Dule Vujošević u Partizanu? Vaši sukobi za mene su predstavljali klasičan dramaturški obrazac podela u Srbiji.

Dušan Vujošević je jedan od najboljih košarkaških stručnjaka, ne samo kod nas već i u svetu, i ja izuzetno cenim njegovo znanje i iskustvo. Ali u sportu vas ponesu emocije, želja za pobedom i, u našem slučaju, strast prema košarci. I on i ja smo izuzetno temperamentni i zbog toga se neretko dešavalo da se verbalne razmirice otrgnu kontroli.

Načelno govoreći, u poslednje vreme u sportu u celini, a ne samo u košarci, ima puno dešavanja koja ne bi trebalo da budu deo sporta ni sportskog navijanja. Čini se da je ovaj “virus” posebno zahvatio regionalnu ligu, na uštrb kvaliteta igre, i čak doveo do toga da neke članice razmišljaju o izlasku iz lige, što bi imalo loše posledice po sve klubove u regionu. Kada je naša zemlja u pitanju, taj rivalitet koji postoji između Crvene Zvezde i Partizana ne mora nužno da bude loš, naprotiv, može da bude i stimulativan, ako mu se pristupi na pravi način. Mislim da bi svi trebalo da napravimo napor da se vratimo u one zdrave okvire vrhunskog sporta, i na terenu i oko njega. Srbiji u ovom trenutku nije potrebna dramaturgija i podele jer smo okruženi mnogo većim opasnostima i izazovima od pobeda i poraza na sportskom terenu. Nama je potreban mir i makar neka vrsta jedinstva. Dolaze izazovna vremena. Želim mu dobro zdravlje.

1 Comment
  1. Jocko komentariše

    Koliko nebuloza…KO ovo moze da cita do kraja,pitam se?

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.