Piše: Marko Kentera
Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Živim svijetu u kojem svaka titula blijedi brže nego što se medalje i pehari stignu postaviti na svečana mjesta. Upravo tu Novak Đoković ostaje kao poslednji svjedok jedne sportske epohe titana u kojoj su dostojanstvo, predanost, upornost i snaga duha još uvijek imali cijenu.
Kada sam ga neku noć čuo da je izgovorio rečenicu: „Čovek koji je dotakao ljudska srca“, znao sam da nije govorio samo o tenisu.
Najmanje je govorio o tome.
Vjerujem da je govorio o nečemu mnogo dubljem, jer to je on. On šalje poruke o smislu trajanja, o ostavljanju traga u vremenu koje sve brže briše svoje heroje, a vjerovatno se na svijetu rodilo samo nekoliko heroja kakav je Novak Đoković.
Moj rodni grad ga je prije pola decenije proglasio počasnim građaninom ali od tada se Budva, opterećena sopstvenim političkim urušavanjem, okrenula nekom drugom nemirnom moru.
Grad koji mu je dao čast, nije našao snage niti je imao interesovanje da mu se istinski obrati i da ga pogleda u oči kao „svog sina“.
Budva je u međuvremenu prokockala svoju vjeru u velike ljude, zaplela se u mreže sitnih interesa, u kaljugu političkih prepirki i izgubljenih ideala.
Dok se vlast mijenjala kao sezonski vjetar što nosi miris tunje i propalog morala, Novak je, negdje daleko, po Australiji i Kini, osvajao svijet ali nikada nije prestao da nosi u sebi onu iskru Mediterana, onu svjetlost koju samo Jadran i Crna Gora znaju da udahnu čovjeku.
U Novakovim očima kod Pirsa Morgana, u toj tišini koju sam osjećao da postoji između pitanja i odgovora, kao da sam čuo i odjek zaboravljene Budve. One koja je znala da voli svoje junake a nije ih imala kakav je Đoković, ali i one Budve koja ih zaboravlja čim se reflektori ugase.
Dok je govorio o sahrani svog mentora Nikole Pilića, o čovjeku koji mu je bio teniski otac, Novak je govorio mnogo više o zahvalnosti.
O prolaznosti.
O onome što ostaje kad sve drugo prestane da ima težinu.
O onom o čemu mi ne znamo mnogo ili ništa.
Njegova rečenica, „Čovek koji je dotakao ljudska srca“, nije epitaf već je za mene to opomena.
Opomena da sve što mi mali ljudi gradimo – gradove, karijere, vlasti vrijedi samo ako dotiče tuđu dušu.
Budva je na tren u Novaku vidjela šampiona ali nije imala ljude koji umiju da prepoznaju velikana i čovjeka.
Dok su naši gradski zidovi pucali pod teretom korupcije i borbe za golu vlast, dok je vlast tonula kao stari brod Zenta nadomak Petrovca, Novak je pokazivao kako se uzdiže čovjek koji se ne boji ni da zaplače.
Možda ćemo se jednog dana, ali ne u izbornoj kampanji već iskreno i ljudski, sjetiti da mu ponovo otvorimo vrata, ne kao počasnom građaninu, već kao simbolu svega onoga što smo sami izgubili a što mora da bude naš amanet djeci – čast, poniznost, vjeru u uzvišeno.
Do tada Novak ostaje ono što je oduvijek bio – čovjek koji nije tražio da mu se klanjaju već da ga razumiju. Najveći od svih nas koji je dotakao srca ljudi, i time postao veći od svakog grada, pa možda i od Budve same.
