Bojić za IN4S: Đukanović je nahuškan živopisnim ciljnim tumačenjima koja se mijenjaju temeljno po „potrebi“

Veoma neprijatna scena, Predsjednik Crne Gore (PCG) je sam lično došao u Skupštinu, pristojno sjeo u skupštinsku klupu, pristojno pozdravljen od Predsjednika Skupštine, sve je izgledalo da je u redu ali – nije. Pitaćete se zašto se desio takav neprijatan epilog? Zato jer postoji jasna skupštinska većina od 41. poslanika koja prema Ustavu Crne Gore neosporivo ima poslednju riječ, kazao je u novom intervjuu za IN4S dr Vladan S. Bojić, advokat.

Šta je htio, a šta postigao predsjednik Crne Gore Milo Đukanović dolaskom u Skupštinu Crne Gore?

Svako je imao priliku gledajući Skupštinu Crne Gore (dalje: Skupština) da se uvjeri da Predsjednik Crne Gore nije pravno omnipotentan, već potpuno pravno impotentan. Nije sporno da je imao isto kao i njegovih 25 poslanika i Vlada Crne Gore (dalje: Vlada) da predloži skraćenje mandata Skupštine. Kao što svako ima pravo da podnese tužbu ili krivičnu prijavu, ma koji inicijalni procesni akt, ali svako zna da o tom odlučuje mjerodanvi organ: sud, tužilaštvo, u konkretnom Skupština, tj. većina od najmanje 41. poslanika. Tehnika digitalnog glasanja je bila neumoljiva: predlog PCG za skraćenje mandata Skupštine je odbijen čak i da se uvrsti u dnevni red i PCG je otišao kući.

Šta je time htio, kakve su mu namjere bile, to ne mogu znati, ali epilog slikovit govori. Veoma neprijatna scena, PCG je lično došao u Skupštinu, pristojno sjeo u skupštinsku klupu, pristojno pozdravljen od Predsjednika Skupštine, sve je izgledalo da je u redu ali – nije. Pitaćete se zašto se desio takav neprijatan epilog? Prosto zato jer postoji jasna skupštinska većina od 41. poslanika koja prema Ustavu Crne Gore ima poslednju riječ. Pitaćete se : A zašto onda PCG nije dao investituru mandatara ove nesporne skupštinske većine Miodragu Lekiću? Zašto pored izostanka razgovora s drugima nije porazgovarao s tim mandatarom skupštinske većine bar da opipa puls kako stvari stoje, već se izgovara kako je slušao medije. Neozbiljno, i još ciljano. Ili ćete se možda razložno zapitati: Zašto PCG nije preko svojih 29 poslanika DPS-a čiji je šef predložio skraćenje mandata Skupštine, jer bi pravni učinak bio potpuno isti, već se izložio ovoj teškoj blamaži? To pitanje per se odgovora: htio je ostaviti jak utisak državnika, a ne šefa DPS-a. A ostaje i dilema da je povjerovao da je savladao Ustav i ustavno pravo, a ishod kaže da nije.

Da li Đukanović uopšte umije da čita Ustav Crne Gore kojim maše ovih dana?

Neko je PCG podstreknuo blaz(ž)iranim ciljnim tumačenjem da umisli da je njegova poslednja. Svako je mogao vidjeti da je PCG bio vidno usplahiren takvim ishodom, pa je na presu bio ljut i najavio nove poteze, i dalje pod dejstvom blaz(ž)iranog ciljnog tumačenja da može sâm svojim Ukazom raspustiti Skupštinu. Svako funkcionalno pismen može da pročita, razume i sazna da PCG tu vlast uprošćeno – nema. Ukaz PCG je čist deklarativni pojedinačni pravni akt kojim se konstitutivni akti Skupštine poput zakona, odnosno drugog akta Skupštine ili ovdje Vlade: promulira, tj. obnaroduje, ukazuje, obznanjuje ili poput demokratski izražene volje skupštineske većina koga ona hoće za mandatara PCG je bio dužan da ga proglasi Ukazom. Tu se gasi pravna vlast PCG, ali, PCG opet nešto cilja. Zbog čega je nadležnost, tj. vlast PCG tako Ustavom sputana i tako jasno – ograničena? Razlog je u Ustavu u kome piše: „Skupština se raspušta, ako ne izabere Vladu u roku od 90 dana od dana kada PCG prvi put predloži mandatara“ (čl. 92, st. 1), i „ako Skupština duže vrijeme ne obavlja nadležnosti utvrđene Ustavom, ali Vlada a ne PCR može, pošto sasluša predsjednika Skupštine i klubova poslanika raspustiti Skupštinu“ (čl. 92, st. 2). A šta tu radi PCR? On Ukazom obnaroduje to raspuštanje Skupštine (čl. 92, st. 3) tj. prethodno konstituisanu pravnu realnost iz st. 92. st. 1 da se Skupštian raspustila po sili Ustava jer nije izabrala vladu u roku od 90 dana ili – u slučaju iz st. 92. st 2: da je Vlada donijela Odluku o raspuštanju Skupštine ako ona ne sprovodi Ustavom utvrđene nadležnosti. U konkretnom pravni život Ukaza PCR nije pravno moguć, on je beživotan i bespredmetan bez prethodne Odluke Vlade one nema šta da Ukaže, da obnaroduje, obznani. Pošto je ova Vlada kolokvijalno „tehnička“, po čl. 110 Ustava, jer joj je izglasano nepovjerenje ne može ni ona u takvom kontekstu i to eksplicitnom ustavnom imperacijom da raspusti Skupštinu. A šta je mislio PCG Ukazom da obnaroduje je pravna nepoznanica.

Blaz(ž)irana tumačenja kažu da je ustavopisac „ciljao“ da se Skupštian može raspustiti i u drugim kazusima, npr: kad Skupština ne usvoji predlog PCG za skraćenje svog mandata (tad bi „priroda predloga“ PCR bila krajnje nasilnička i antipredlagačka, jer sve jasno zavisi od skupštinske većine. Zato to blaz(ž)irano tumačenje čini „neciljnim“ metodom nalik pucanja u mraku (ako pogodi – pogodi). Ako prihvatimo da odredba: „Skupština se raspušta ukazom predsjednika Crne Gore“ (čl. 92, st. 3) „cilja“da PCG može da raspusti Skupštinu kadgod arbitrerno procijeni da mu godi (bez obzira da li Ustav date uslove predviđa) šta nas onda sprečava da prihvatimo i da odredba: „PCR odgovara za povredu Ustava“ (čl. 98, st. 2) „cilja“ na to da PCR odgovara za svaku povredu Ustava, bez obzira da li Ustav te povrede predviđa pa zaključimo: da je PCG povrijedio Ustav, jer nije predložio mandatara saglasno iskazanoj većinskoj volji posalnika 40 plus i onaj – 1.

Doduše, mogao bi neko prigovoriti kako Ustav normira da Skupština može pokrenuti postupak za utvrđivanje da li je PCG povrijedio Ustav“ (čl. 98, st. 3) i da. „odluku o postojanju ili nepostojanju povrede Ustava donosi Ustavni sud“ (čl. 98, st. 5), te da „PCG Skupština može razriješiti kada Ustavni sud utvrdi da je povrijedio Ustav.“ (st. 6). Da li je to stvarno tako? Piše da ga Skupština tad može razriješiti a ne piše da ga u drugim slučajevima ne može razriješiti? Ne zaboravimo ovdje normu da „PCG odgovara za povredu Ustava“ (čl. 98, st. 2). Jer ako je ustavotvorac kroz normu „Skupština se raspušta ukazom PCG“ „ciljao“ da PCG može raspustiti Skupštinu čak da se i ne ispune uslovi iz čl. 92, st. 1 i 2, ko može da kaže da kroz normu da „PCR odgovara za povredu Ustava“ ustavopisac nije „ciljao“ da PCR odgovara za povredu Ustava, bez obzira na uslove iz čl. 98, st. 3-6? Toliko o cilju koji se izblaz(ž)irao. Tako to uvijek biva kad se neko igra ništa manje nego pronicanjem u cilj Ustava. Nije teško zaključiti da je ciljanje želja nekog političkog faktora ma kako da se taj faktor, subjekt zove, u pravu teška blasfemija.

Da li zapravo ova „igra sa Ustavom, odnosno zdravom pameću“ Đukanovića zapravo odraz našeg mentaliteta?

Nije nesvojstveno našoj tradiciji, našem istorijskom nasljeđu i nije ni došlo niotkud, jer se ne smije nikad smetnuti s uma mentalni sklop naroda koji uvijek „vapi za vođom“. U titoističkom nasleđu, da ne idemo dalje, bilo je dovoljno jedno ali Titovo pismo ne tako davne 1971. jer se iz tog miljea iznikao i ciljni tumač i PCG, pa im se predlog učinio „pravno jači nego pismo“, ili pak kontekstualno: kad familija Korleone da predlog, on se ne odbija, bukvalno ne može, jer je to u suštini naređenje da se postupi kako se predloži, a ako se predlog ne usvoji – bićeš ubijen – odnosno raspušten, pa biraj. Kad se sublimišu ova iskustva, jasno je otkud je ponikla i gdje stasala ideja o snazi blaz(ž)iranog predloga.

Primjena metoda ciljnog tumačenja nije imala ni u najdaljoj sumnji konkretizovan i jasan cilj ustavotvorca već isključivo cilj, želje i potrebe PCGšto Crnu Goru nesumnjivo vodi u dublju destabilizaciju i nužno uvođenja vanrednog stanja kako je propisano čl. 133 st.1 tač.4 Ustava radi – osujećenja daljih radnji i tumačenja ciljeva PCG. Nije sporno da svaki tumač može tumačiti Ustav i svaku drugu pravnu normu prema onome kako razume ono što u njoj piše, ali ne prema i spram lika „glavara“. Nije sporno da o uvođenju vanrednog stanja većinom od najmanje 41. poslanika odlučuje isključivo u zadatom kontekstu – Skupština.

Ko nam to „zamućuje um“ Predsedniku?

Prije 15-ak dana na TV E isto ovo što Vama govorim izrikom je govorio i prof. Blažić, pa me je neprijatno iznenadio veleobrt kada je profesor i dekan to izrikom, prije svega par dana samog sebe opovrgavao, istini za volju krajnje neubjedljivo, što je opravdano, jer je njegovo prethodno pravno tumačenje bilo profesorsko, jasno i naizgled nepokolebljivo. Ne mogu zalaziti u motive toliko naglog zaokreta, niti je to predmet mog interesovanja. PCG je nahuškan živopisnim ciljnim tumačenjima (koja mu uzgred rečeno gode), zapao u zonu više nego ozbiljne višeslojne odgovornosti, što vidimo i u uporednom pravu da bezizuzetno odgovara za pravno kategorisanu svjesnu povredu (vorsätzlicher Verletzung), Ustava.

Bliže sagledavanje pokazuje da je zapravo riječ o sui generis ustavnim kategorijama, (crimina propria), tj. osnovama odgovornosti čija se kvalifikacija izvodi iz nadležnosti predsednika države i njegove obaveze da bude odan Ustavu. To nažalost vidimo nije odlika autokrata koji po svojoj prirodi, naročito ako dugo vladaju postaju intimno netrpeljivi prema svakom političkom pluralizmu i podjeli vlasti. Zato nije čudo da PCG doživljava Skupštinu i Vladu koje nisu pod njegovom ličnom kontrolom kao državne neprijatelje a posebno kad sâm uvidi da ne postupaju po njegovoj volji. Tu nije posrijedi neko ideološko opredjeljenje, već neposlušnost. PCG umišlja da isključivo on izražava državni interes i jedino je on jemac opstanka države“, pa zato dijeli građane, antagonizuje, diskriminiše po političkoj, po nacionalnoj, vjerskoj i svakoj (po njemu neslagajućoj s njim) – osnovi, što je Ustavom svugdje zabranjeno. PCG je netrpeljiv prema svakom političkom pluralizmu a opet potpuno neiskreno trpeljiv prema podjeli vlasti, ako mu izmiče. A neumitno izmiče.

Kontekstualno, pogrešno je očekivanje da aktuelni PCG kao institucija koja po Ustavu treba da vrši „moralni uticaj“ (magistrature morale), s druge strane ispušta politički. On će se po mom ličnom mišljenju što i jeste priroda stvari, do kraja suprotstavljati u svakom konkretnom obrazovanju bilo koje i kakve Vlade koja nije njegova i uvijek djelovati naizgled državnički zabrinuto, a raditi sve – subverzivno. Budući da prethodno nije nikakva novost, PCG i svi predsjednici država u slabim ili nikakvim demokratijama u ustavnim normama i u praksi su svedeni isključivo na obavljanje protokolarnih funkcija, kao što je i po našem Ustavu. Ali PCG prirodno hoće sve da bude kao prije, kao unazad 30 i više godina, ili makar bitno više od onog što mu sâm Ustav daje. Onako kako je ustavnopravno postavljen PCG je nominalno jalova institucija koja u praksi teži omnipotentnosti koju ne može postići, jer bi to bio puč. Naime, neposredan izbor PCG nije propraćen ovlašćenjima koja su posledica načina izbora. U takvim okolnostima, kako je i ukazala dosadašnja praksa, PCG nastoji da kroz političku moć materijalizuje podršku biračkog tela. Politički legitimitet koji dobija na neposrednim izborima neopravdano rađa kod PCG aberaciju, tj. odstupanje od normalnog, zabludnjivanje u opravdanosti svog pogrešnog uvjerenja da presudno utiče na procese u državi što je u neskladu s djelokrugom njegovih ustavnih ovlašćenja koja su redom isključivo protokolarnog karaktera. Lako je moguće da posegne i ka šumskim avanturama koje j4e svojevremeno najavio i što ne treba zanemariti. tj. da djeluje vaninstitucionalnim sredstvima kako bi on presudno uticao na državnu politiku, vjerujući da je to svojstveno težini njegovog neposrednog političkog legitimiteta. Naš ustavotvorac je ciljano prenormirao Diveržeovu maksimu: da niko ne ustanovljava neposredan izbor predsjednika države da bi služio za otvaranje sajmova cvijeća, ali naš Ustav ga definiše baš takvog, što i piše u čl. 95, a on je uspio dodatno da to izvitoperi pa presjeca i vrpcu i sopstven prst iz onog tunela kultnog filma „Lepa sela lepo gore“. Takva ostvarenja ga ne mogu legitimisati za moralnog katalizatora. U postkomunističkim sistemima poželjno je da postoji određena „vlast“ kao i da ona bude izmještena izvan Skupštine, ali isključivo sa partijski jasno nezavisnim političkim legitimitetom koja će predstavljati sve građane dati ravnotežu Skupštini i Vladi. Ali tu otpada svako kreiranje maštovitih narativa, jer građani Crne Gore znaju da je PCG neprikosnoven, nedodirljiv četvrt vijeka, apsolutni Vladalac, paradigma njegovog DPS.

Predsjednik ili Skupština?

Naravno Skupština. Skupštinska većina je jasna i danas justifikovana kao skupštinska većina, pa je krajnje neodrživo ako bi PCG ignorisao tako jasan stav skupštinske većine i opstruirao obrazovanje nove Vlade, ma koliko mu bila ili ne po volji. Jer, u suprotnom direktno vodi uvođenju vanrednog stanja ograničenog trajanja i dometa a sve u datom cilju: 1. Deblokadi crnogorskog pravosuđa; 2. Izbora sudija Ustavnog suda; 3. Izbora VDT.

PCG treba momentalno prihvatiti pravnu realnost i bez odlaganja se suočiti sa time da nema pravnu vlast disolucije Skupštine. To bi bio put bez povratka. PCG nikako ne može da odlučuje o raspuštanju Skupštine. To je plastično istakao i prof. Blažić u emisiji. Pravo na disoluciju nije ustavno pravo PCGni moguće sredstvo borbe protiv skupštinske većine suprotne političke orijentacije u aktuelnom periodu kohabitacije, a da se to ne definiše kao teška zloupotreba, samovolja i podrivanje osnovnih temelja demokratije. Za dobrobit svih PCG mora mandataru za sastav Vlade dati investituru. Jer to proizlazi iz skupštinske većine a ona neće izazivati sopstveno raspuštanje (to ne traži ni Vlada, naprotiv, PCG je ušao u sukob i sa Skupštinomi s Vladom, što je tragikomično) jer tim ruši izvornu političku egzistenciju izvedenu iz demokratskih izbora od 30. avgusta. Jasno je da svaki predsjednik države mora bez obzira što njegova politička stranka izgubi parlamentarne većinu, morati da ispoštuje volju birača i premijeru prepusti primat u izvršnoj vlasti, jer bi novo raspuštanje parlamenta bilo neopravdivo teška zloupotreba ustavnih ovlašćenja, koja podrazumijeva najteže zakonske konsekvence. Samo politički jasno neutralan predsjednik države može pretendovati da bude jemac državnog jedinstva i preuzme neku ulogu moderatorne vlasti. Ali aktuelni PCG, vidimo i znamo to – nije.

Opšteprihvaćeno demokratsko pravilo i pravno dostignuće glasi: „Uvijek kad postoji parlamentarna većina, svaki predsjednik države neće imati drugog izbora izuzev da ispoštuje njenu volju pri izboru novog premijera.“Ako to ne razumije PCG – onda ništa ne razumije. Ako to ne može da nadvlada, onda će ga nadvladati narod i svi imamo problem.

Kada ste pominjali prof. Blažića, naveli ste da je promjenio svoj stav od prije dvije sedmice, pa u čemu se sada sastoji taj nov stav, koje kako smo imali prilike pročitati daje vlast predsjedniku Crne Gore da Ukazom raspusti Skupštinu?

Ne može ni jedna razbojnička banda, pa čak ni jedno mafijaško udruženje, a kamoli jedna država postojati, opstajati bez minimuma nečega što nazivamo “osnovna pravila društva” sadržana u vrhovnom pravnom aktu koja se propisuju u Ustavu koji mora da korespondira s onim što nepogrešivo nazivamo “javni moral”. Dakle, bez poštovanja Ustava, bez etosa, bez principa, bez karaktera, bez znanja i bez vjere, nije moguće ostvarivati ni one osnovne premise za život jedne društvene zajednice, tj. države. Novo pravno mišljenje odn. pravni stav prof. Blažića je upravo tako čudno intoniran i to još za razliku od ranijeg jezičkog tumačenja, sada teleološkim (ciljnim) tumačenjem. Svaki pravnik zna da je osnovno jezička tzumačenje, pa ako ono ne daje odgovor, onda se pristupa drugim metodima tumačenja kako bi se provjerilo jezičko. To se vrši nizom metoda koje je ovdje preopširno eksplikovati. Ako se i posegne za teleološkim/ ciljnim tumačenjem, to znači da ništa nije jasno, a kako i profesor prije dvije nedjelje decidirano reče da je jasno da PCG ne može raspustiti Skupštinu. Trebalo je ostati pri tom tumačenju (prostom čitanju), jer je ta norma eksplicitna. Evo da i ovdje provjerimo. Uporednim metodom imamo jasan egzamplar Ustava Republike Srbije (čl.109) koji takođe ovlašćuje predsjednika Ukaz i isto predviđa tek nešto drugačijim redom da Predsednik Srbije isključivo na obrazložen predlog Vlade može raspustiti Skupštinu jednako kao što možemo vidjeti vezanost Ukaza kao deklaratirnog akcesornog (zavisnog) akta. S druge strane koncept Ustava Hrvatske iako daje Predsedniku pravo na Odluku o raspuštanju Sabora (čl. 113 Ustava) on to može učiniti samo i isključivo na obrazložen predlog Predsjednika Sabora. Dakle i Ustav Hrvatske iako različit pravi jasnu distinkciju i ne ostavlja samostalno pravo Predsjednika Hrvatske na disoluciju Sabora i to ne čini Ukazom, već Odlukom koja ima konstititutivnu, odn. preobražajnu pravnu narav. Raspuštanje Skupštine Ukazom ma čijim nije elementarno pravnoazbučno moguće, a ovdje PCG upečatljivo impresivan i ozbiljan contradictio in adiecto, kao da kažemo “drveno gvožđe”, dakle, pravno je sumanuto.

Složićete se da su se za takvim stavom prof. Blažića poveli sem PCG i mnogi političari kao i mediji koji su stvorili opštu predstavu da su stvari oko toga pravno komplikovane, čak su njihova zagovaranja presudne vlasti Đukanovića veća?

Poslužimo se uvek korisnim principom (sui bono: u čiju korist, kome u prilog idu tumačenja tj. pravni stavovi za kojim se lako povodi PCG da Ukazom raspusti Skupštinu? Jasno je: skupštinskoj manjini poraženoj 30. avgusta 2020. Pojednostavljeno: mogao bi se ovaj poduhvat PCG objasniti narodnom poslovicom: „Mnogo je mačku goveđa glava“. Vrti je, pretura, mrcvari, ali je nikako ne može pojesti. Dodajmo ovdje i metaforički: ako je ipak i nekakao proguta, zaglaviće mu se u grlu i nastupiće fatalne posledice. Dakle ovim tumačenjima se u suštini vrši zbunjivanje i sluđivanje naroda tobožnjim nejasnoćama, a imamo posrijedi ciljano pogrešno informisanje onog što nazivamo dezinformisanje. Kako su to “naši Zapadni partneri” davno objasnili kao osmišljen program: “Znaćemo da je naš program za dezinformisanje ljudi uspešno završen, tek kad laž postane to u šta javnost, jedino veruje. (Vilijem Kejsi direkt. CIA 1981). Ovdje i sad se još supčavamo sa nečim što je naučno dokazano i definisano kao: klinička (pravna) glupost. To je stanje intelekta gdje ne postoji realna mogućnost da se sakrije: najopasnija dijagnoza s fatalnim posledicama. Pošto su takvi nerijetko u našem društvu na visokim mjestima bez sposobnosti razumevanja o čemu je zapravo riječ, realan je utisak da se nalazimo svi na okeanu, u brodu, ali sa potpuno sumanutim kormilarem. Eto takva nagla propadanja vrijednosti se završavaju u entropiji društva i u neodrživoj državi i pravnom poretku čiji je korijen u pokvarenoj vlasti koja kvari kompletno društvo. Znamo pravilo: što si na višoj poziciji vlasti – to ti sve manje intelekta, znanja i etičnosti treba. Uvjeren sam da će crnogorsko društvo pronaći snagu i djelotvorne mehanizme za izlazak iz mraka.

(in4s)