Blago meni

Piše Goran Danilović

Imao sam dvadeset šest godina kada smo njih petoro izvadili iz krečane i spojili sa Bogoljubom. Sastavili kosti u jedan kovčeg i odnijeli u Manastir da prenoće pred oltarom. Bogoljub je godinu poslije njih, četrdeset sedme, ubijen negdje u gudurama s onu stranu Morače.

Kada je u to čudesno jutro, nakon pola vijeka užasne tišine, došao Vladika da opoje kosti mučenika, u Donjoj Morači, na Pastirici, okupio se svijet da ih konačno isprati makar do porodičnog groba, ako su, već bezgrešni, drugdje odavno otputovali. Nije više bilo onih koji bi im branili pravo na groblje.

Pomirio je žrtve i dželate, isplakao se nad svima, nadpjevavao sa vjetrom što se tog trenutka obreo iz neke davnine na grobaljskoj visoravni iznad sela, prekorio one koji nisu umjeli da se prekrste, pomilovao djecu što su izmiljela iz dalekih kolijevki i rekao riječi od kojih smo ozdravili. Sve se pomirilo: dvije Morače i krvnik Panto, Pastirica sa naših šestoro Kovijanića, a njihova Jela ostala iza pogroma, moja baka koju nisam zapamtio, šaputala je iz groba do, da ih je osvetila rodivši devetoro djece.

Te iste godine, u neko nestvarno novembarsko jutro, stajao sam sa Vladikom na pramcu brodice što nas je iz Jerisosa prevozila na Svetu Goru.
– Da znaš Gorane! Tvoja baba Jela se nije ubila dvadeset i pet godina pošto su pobili njenu porodicu. Nije, nego je samo stigao isti onaj metak kojim su joj ubili oca i majku, sestru i tri brata. Njena duša je spašena, to ti kaže tvoj mitropolit.

Rekao je to i onaj dan na Pastirici, ali sam ja bio zagrcnut i gluv od davnog plača koji je pripao meni na kraju jednog ludog i krvavog vijeka. S Atonske Gore duvao nam je vjetar u lice. Moglo se konačno plakati bez stida.

Kum Slavko i ja snimili smo deset epizoda za Jutarnji program Televizije Crne Gore – serijal sa Agion Orosa u kojemu su nam prvi put otvorene sve riznice čudesnog svetogorskog „blaga“. Tada smo shvatili koliko je u očima drugih veliki Kir Anfilohije. Kako bismo doputovali pred koji manastir igumani i monasi čekali bi nas pred kapijama i padali ničice pred crnogorskim vladikom. Jednako u Hilandaru, Vatopedu ili Esfigmenu.
Veliki Vasilije Gondikakis, teolog koji je katedru na Sorboni zamijenio igumanskom stolicom u drevnom Ivironu govorio nam je do duboko u noć o smislu života. Kada bi mu zafalilo riječi da razznači kakvu teološku misao iz maternjeg jezika tražio je od našeg neumornog vladike da pomogne.
– Kako bismo mi Grci to rekli…pomozi Vladiko?

Iz njegove i tuđih priča znam da je do same končine nalazio Boga i Božije ljude tamo gdje su drugi tražili avanture. Sumnjičavoj srpskoj dijaspori, Crnogorcima odbjeglim od komunističkog terora u krajeve i prikrajke svijeta, jedino on nije bio sumnjiv. Mirio je one koje su posvađali ratovi, krvi, osvete i patnja.

Kada smo osnivali Radio-Svetigoru, prije dvadeset dvije godine, čudio se kao dijete svemu što je preko noći stvarao njegov blagoslov.
– Vidi ti mog dobrog Oca Radomira. Vidi ti, blago meni, šta radi hajdučka krv?
Na kraju minulog vijeka, pod NATO bombama, od mene dvadesetosmogodišnjeg mladića tražio je i da uređujem dnevni list Glas Crnogoraca. Rekao sam mu jednom; kako ću ja Vladiko biti urednik Zoranu Bogavcu i Jovanu Plamencu?
– Polako, blago meni, polako. I ja sam mitropolit boljima od sebe, pa me niko ne pita.
Dvijehiljadite, iz naše razrušene otadžbine, putovali smo autobusom za Kapadokiju, postojbinu velikih crkvenih otaca i teologa koji su promijenili naš svijet. U tim čudesnim šupljikavim planinama Turci su napravili turističku ponudu od koje je zastajao dah. Vladika je nepogrešivo predvodio kolonu golobradih bogoslova i zrelih ljudi do crkava iskopanih prstima podvižnika u čudesnom i trošnom stijenju kapadokijskih brda.
– Idemo gore, do Svetog Vasilija Velikog.
Bile su to uglavnom zapuštene spilje iz pradavnine o kojima je samo on znao sve. Čak i u takvim, čuvari turističke ponude tražili su da samo razgledamo i ćutimo. Okupio nas je pod niskim svodom „pećine“ i počeo da služi, da šapuće i pjeva „Oče naš koji si na nebesima…“ Izvadio je odnekud stvrdnuti, slavski, hljeb ponesen s Cetinja, osveštao ga i ponudio u srcu Male Azije da poljubimo nasušnog – „Hristos između nas, jest i biće“!
Iznad Efesa u zapuštenim krajolicima pomiješanih svjetova antike, ranog Hrišćanstva i Islama tražili smo grobove Sedam Svetih Mladića. I našli smo ih urasle u vlasulju što se kao vodopad ulivala kroz otvore koji su vodili u donji svijet. Ušao je unutra s travom i pojao: „Hristos vaskrese iz mertvih, smertiju smert popra…“
Na grobu Svetog Jovana Jevanđeliste Vladika nam je besjedio o Hristovoj ljubavi prema najmlađem đaku, o Onome što mu je Sin Božji s raspeća rekao „eto ti majke“, a majki „eto ti sina“. Otišli smo i na Goru Efešku do kuće u kojoj je živjela Bogorodica. Njen negdašnji dom čuvale su katolkinje iz reda Lazarica. Dočekale su nas kao najrođenije uz metanije pred crnogorskim Vladikom – The bishop is here…The bishop is here! A onda smo se spustili pred Artemidin Hram, pred sjenu one antičke graditeljske ljepote, i sjetili se Heraklita iz Efesa koji je radije u hramu igrao kocku sa djecom nego učestvovao u „nevaljalom javnom životu Efežana“!

Kada smo u povratku prelazili Bosfor i gledali u ostatke negdašnjeg Konstantinopolja u zidine na kojima je porastao Stambol, naš vladika nam je preko autobuskog razglasa rekao:
– Pogledajte djeco i naslutite kakvo je to bilo carstvo i kakva je sila izvirala iz tog carstva. I zamislite, djeco moja, kakva je tek bila sila koja je pokorila tu silu…Zato mi Hrišćani znamo da nema tvrdih gradova na zemlji. Naši nepobjedivi i vječni gradovi su na nebu.

Kada sam sedamnaest godina kasnije plovio brodom kroz bosforski moreuz slušao sam kako glasno uzdišu parlamentarci s različitih krajeva svijeta gledajući s mora u zidine Vizantije i Istambula – Oh my God…Oh my God! Gledao sam u sve tamnije nebo iznad Zlatnog roga i ponavljao isto na srpskom.

Kada bi nekih godina stigao da dođe na našu porodičnu slavu Vladika je donosio darove; ikonice, slikovnice za Mašu ili Bogdana, krstiće i čokoladice. Ljubio je djecu u kosu i govorio: Blago meni kako smo porasli! Bilo je tako i ovog januara, na Jovanjdan.
– Blago meni, momak i djevojka!

Ispričao mi je kum Slavko, odnedavno upokojeni Hristov pjesnik, da ga je prije više od decenije pozvao telefonom i rekao: Vladiko dobio sam još jednog sina!
– Neka ga Bog poživi moj dobri Slavko. Evo me na atinskom aerodromu, vidjećemo se kad se vratim.
Te iste noći stigao je u Crnu Goru, a onda s aerodroma u Blok V. Donio je dječja kolica i blagoslov za punu kuću Živkovića.

Čovjek kojemu je svijet bio mali, a Kosovo veliko kao Vaseljena, u ono ljeto devedesetdevete, kada se u Srce Srbije uselio strah, doselio se u Metohiju sa bezbjednog Cetinja. Sahranjivao je nevine starce i djecu, gasio zapaljene oltare i razgonio strah. Te iste ruke egzarha trona Pećkoga nosile su se kasnije sa kolicima za jednu bebu po aerodromima Balkana – blago meni.

– Poteci moj Gorane. Požuri ako Boga znaš, obraz nam je u pitanju!
Stigao sam mnogo prije planiranog u Bar. Zatekao sam Vladiku u hotelskom holu.
– Sve sam ih pozvao i niko nije odgovorio. Niko od njih neće doći, a pogledaj kakav je praznik! Pogledaj kakav nam je Hram Svetog Jovana Vladimira – Božiji hram.
Sramota je pred ljudima, pred arhijerejima sa svih strana svijeta da nema ni jednog predstavnika vlasti na osvećenju ove ljepote od koje se Jerusalim ne bi postidio. Nije to sramota za mene nego za Crnu Goru. Neću ja ovaj hram ponijeti u grob.

Predstavio me vladikama i rekao;
– Naš ministar unutrašnjih poslova je tu u ime Vlade Crne Gore.

U njihovo ime ne bih nikad otišao u prodavnicu, a ne u Crkvu. Bila me sramota ali sam oćutao. Pri polasku prema Hramu stisnuo mi je ruku:
– Neka, blago meni, neka…spasili smo se, Sveti Jovan Vladimir sve vidi. Noćas nas gledaju cijela nebesa.

O, moj Bože!
Otišao je i ništa nije odnio u grob.

Nije zaboravljao. Sjećao se i pominjao sve, po nekom čudesnom redu i poretku u kojemu su zajedno bivali robovi i gospodari, svetitelji i jurodivi, moja majka i baka, Kovijanići i Romanovi.
Popeo se na svaku goru pravoslavlja, na svako brdo Crne Gore i sišao u svaku srpsku jamu, u jarugu i pećinu iz kojih se decenijama čujao jauk i plač zločina.
Mrzjeli su ga istom snagom kojom smo ga mnogi voljeli.
Djecu je volio snagom koju su samo djeca razumjela – momci i djevojke, blago nama.