Mjesec dana unaprijed slušali smo istu priču, istu mantru, isti narativ:

“Spremite se, na utakmici Crna Gora – Hrvatska biće izvedena operacija svađanja sa susjedima”,
“BIA radi”,
“Biće provokacija”,
“Režira se haos”,
“Srbi će sve iskoristiti”…

Svako ko je želio da se pojavi na sceni kao novi prorok političke paranoje imao je spremnu teoriju o tome kako će se na stadionu “Gorica” desiti nešto monumentalno, opasno, tamno. A onda — ništa. Ni od BIA-e, ni od “operacije”, ni od “režije”. Jedini skandal, jedina sramota, jedino što je moglo da vrijeđa normalan razum — stiglo je iz sektora hrvatskih navijača.

Nakon svih najava, upozorenja, uvjeravanja i moralnih lekcija koje su stigle sa raznih domaćih adresa, u realnosti se desilo ono što je svima koji žive u regionu odavno jasno: ekstremizam nije došao sa crnogorske tribine.

Nije došao iz Podgorice. Nije došao od domaćih navijača. Nije ga donijela nikakva imaginarnа “operacija”. Došao je iz hrvatskog sektora.

Skandiranja, uvrede, koreografije, simboli i pokliči — sve ono što su mjesecima pokušavali da predstave kao “propagandu”, “preuveličavanje”, “političku instrumentalizaciju” ili “produkciju straha”. I sve to u Crnoj Gori. Na našem stadionu. Pod našim nebom. Ne kroz teorije, nego kroz praksu.

Zanimljivo je kako su svi koji su sedmicama upozoravali na “inscenirani haos” – postali potpuno nijemi u noći kada je jedini realni incident bio ekstremizam gostujućih navijača.

Gdje nestadoše svi ti analitičari koji su crtali šeme, strelice i veze između svake tribine i svake beogradske zgrade? Gdje su ti proroci destabilizacije? Gdje su oni koji su svakom kritičkom glasu lijepili etikete o “regionalnim planovima”, “hibridnim operacijama”, “projekcijama”? Nestali su tamo gdje uvijek nestanu – u trenutku kada stvarnost demantuje njihove uvježbane narative.

Ironija je da je jedini “sukob sa susjedima” zapravo izazvan s druge strane. Da jedina “provokacija” nije došla iz Crne Gore. Da jedina “poruka mržnje” nije pročitana na domaćoj tribini. I kada se sve sabere, ostaje jednostavno pitanje: ko je zapravo pokušavao da kreira tenziju? Ko je unaprijed optuživao Crnu Goru? Ko je pokušavao da ostavi dojam da će se ovdje desiti nešto opasno?

Jer, s ove strane terena — nije bilo ni tona.

I zato ova utakmica nije sportski događaj nego ogledalo. Ogledalo u kojem se vidi razlika između propagande i realnosti, između fabrikovanih narativa i činjeničnih slika, između onoga što se želi pripisati Crnoj Gori i onoga što su gledaoci vidjeli svojim očima.

Na kraju ostaje suva istina: poslije mjesec dana optužbi, jedina realna bruka dogodila se u sektoru gostujućih navijača. Sve ostalo je bila — medijska halucinacija.

Tagovi