“Beogradski sindikat”: Kod naroda Crne Gore zora je već svanula, režim se boji virusa slobode!

“Nijedna država u 21. vijeku ne bi smjela da zabranjuje ulazak u zemlju muzičarima i drugim umjetnicima i to samo zato što njihova umjetnost nije po volji moćnicima“, kažu članovi benda Beogradski sindikat kojima nedavno nije dozvoljeno da uđu u Crnu Goru i učestvuju na litijama u Podgorici.

– Umjetnici i stvaraoci imaju svoju ulogu u društvu, tu su da opominju i da podsjećaju, a ne samo da zabavljaju. Dzordž Orvel je onomad rekao „U vrijeme univerzalne prevare – reći istinu je revolucionarni čin“. Tu istinu svjedoči narod u Crnoj Gori, a mi smo poput starih guslara to samo opjevali u pjesmi „Sviće zora – rekli su oni u intervjuu za „Novosti“.

Za „nadahnute pjesme“ „Dogodine u Prizrenu“ i „Sviće zora“ hiphoperi „Beogradski sindikat“ mitropolit Amfilohije je odlikovao Ordenom sa zlatnim likom Svetog Petra Drugog Lovećenskog Tajnovidca.

Na konstataciju da je narod pesmu „Sviće zora“ prihvatio, ali ne i u NATO kancelariji za hibridno ratovanje u Podgorici, Feđa Dimović kaže da im svakog dana skidaju preglede o čemu posjeduju i dokaze.

– Postoji ogromna disproporcija između broja pregleda i realne popularnosti naše pjesme. Hibridno ratovanje na internetu nije nikakav mit ili teorija zavjere već sušta realnost. Prosto je nevjerovatno da neko danas misli da je internet poslednji slobodni mediji, imajući u vidu da je nastao kao vojni projekat SAD – rekao je on.

Kako dodaje, imaju pouzdane informacije o tome da su timovi za hibridno ratovanje raspoređeni u više zemalja u okruženju.

Boško Ćirković potvrđuje da je pristup toj pjesmi i dalje ograničen, kao i njena vidljivost na njihovom kanalu.

Na pitanje da li su nepodobni samo u Crnoj Gori i Njemačkoj, Dimović kaže da su nepodobni i u Srbiji i u regionu jer, kako kaže nikada neće biti dio „saundtreka za uspavljivanje i zatupljivanje naroda“.

Iako gotovo da i ne govore za medije, Feđa Dimović, Boško Ćirković i Aleksandar Protić prihvatili su naš poziv da razgovaramo o litijama, odbrani svetinja SPC, zabranama, cenzurama, koncertima, politici, odlasku mladih… Na početku razgovora pitali smo ih da li su saznali zašto su proglašeni za prijetnju po nacionalnu bezbjednost Crne Gore.

Boško: … I javno zdravlje! Pretpostavljam zato što su naše ideje zajedništva i borbe za istinu i pravdu zarazne. Nije mi jasno samo zašto su i koliko te ideje opasne.

Feđa: To nam niko nije objasnio. Blažo i ja čak nismo dobili pismeno rješenje o zabrani ulaska, iako smo na tome insistirali. Takva odluka je potpuno nerazumna. Nijednim stihom ili izgovorenom riječju nismo ugrozili bezbjednost i ustavni poredak Crne Gore, niti uvrijedili bilo kog njenog građanina. „Sviće zora“ je pjesma o ljubavi, slozi i praštanju. Ako je to danas opasno, onda pristajem da budem persona non grata.

Prota: Iskreno se nadam da je to odlučio neko ko nije puno razmišljao. Plašim se da je pogodio metu, ali je sve drugo promašio!

Vidjeli su vas i kao opasnost po javno zdravlje, znači li to da je „virus BS“ za tamošnje vlasti opasniji od korone?

Feđa: Očigledno je virus slobode najopasniji od svih virusa. Pogotovo za one koji guše ljudska prava i slobode.

Prota: Krenuli smo, između ostalog, da budemo dio dvije litije u Podgorici. Ja sam pak čuo da je zdravo da se šeta. Biće da je neki „stručnjak“ mislio drugačije.

Kako je ušao Prota?

Prota: Uz Božju pomoć, redovnim komercijalnim letom kompanije „Er Srbija“ na liniji Beograd – Podgorica. Biće da nije bio dobro ažuriran spisak u Agenciji za nacionalnu bezbjednost Crne Gore.

Očekujete li da ćete se i vi, posle dodjele Ordena, naći na crnoj listi?

Prota: Vjerovatno. Biće žalosno ako se svi ubrzo ne uklonimo sa tog spiska. Ne želim da povjerujem da bilo koja vlast na ovome svetu želi namjerno da daje autogolove!

Šta vas je motivisalo da napišete pjesmu „Sviće zora“, nezvaničnu himnu litija?

Feđa: Ljudi koji su se u Crnoj Gori okupili u najveličanstvenijem građanskom protestu našeg vremena i to kako se oni na miran i dostojanstven način dosledno bore za našu vjeru i nasleđe. Inspirisale su nas povorke đedova i unuka, koje sa ikonama u rukama prelaze kilometre puta, samo da bi odbranili svoja prava na vjersku slobodu.

Boško: Najdirektnije nas je inspirisao lični doživljaj koji smo imali na Bogojavljenje u Podgorici. Jednostavno smo morali to da opjevamo svim srcem.

Prota: I na Bogojavljenje i na litiji u Podgorici plakao sam maltene sve vrijeme. Za mene je plač dodir čovjeka i istine! A nakon plača mora doći pjesma, ako vam je već dat dar da je napišete. Bilo mi je zanimljivo da obrnemo paradigmu pesme „Još ne sviće rujna zora“, koja me po emociji najviše podsjeća na „Tamo daleko“. Na blago modifikovanu melodiju smo poslali novu poruku, da zora konačno sviće i da je zapravo kod naroda u Crnoj Gori već i svanula!

Šta još poručujete narodu u Crnoj Gori?

Feđa: Naše misli i molitve su uvijek uz njih i nadamo se da će biti prilike da tamo premijerno izvedemo našu pesmu.

Prota: Duboko sam uvjeren da taj narod nama šalje poruku sloge, zajedništva, ljubavi i riješenosti da se ne da ono najsvetije što imaš, a mnogima od njih je samo to i ostalo.